Život je Došašće

I. nedjelja Došašća – C
(Lk 21,25-28. 34-36)

Svake se godine kršćani iznova spremaju Božić – proslavu Isusova dolaska među nas ljude. To vrijeme priprave od četiri tjedna nazivamo Došašćem (lat. Adventom). No, Došašće nije samo vrijeme od četiri tjedna, nego ono označava i čitav kršćaninov život na zemlji; život u kojem se Bog u Isusu približava svijetu, dolazi pred čovjekova vrata i vrata njegove obiteljske ili šire zajednice. Došašće, dakle, nije samo kratko vrijeme pred Božić, nego životno vrijeme u kojem se ostvaruje Božje kraljevstvo. Ono je i redovno vrijeme ljudske radosti i ljubavi, ali i vrijeme kada na čovjeka i kršćanina nahrupe nevolje i bolesti, stradanja i progoni. To je i vrijeme aktivnog čekanja svoga Gospodina kao svoje jedine konačno spasonosne utjehe.

I ove, kao i svake liturgijske godine, za prvu nedjelju Došašća, uzima se čitanje jednog od evanđelista. U njemu Isus govori o svom ponovnom dolasku na koncu povijesti, o znakovima koji će pratiti njegov dolazak te o tome kako se vjernici trebaju pripremiti za njega, odnosno kako vjernici trebaju provoditi svoj život do njegova konačnog dolaska. Današnji odlomak Lukina evanđelja dio je Isusova eshatološkog govora (govora o kraju vremena). Poznat nam je taj govor po svojim slikama. One opisuju dolazak Sina Čovječjega kojega će pratiti velike i katastrofične promjene u prirodi i svemiru: strašni znakovi na suncu, mjesecu i zvijezdama, huka mora i valovlja, dolazak kojega će pratiti ljuljanje nebeskih sila, pokretanje svega onoga na čemu počiva naš svemir. Te promjene pratit će tjeskoba narodâ i ljudi. Ljudi će biti u strahu i iščekivanju. Ali znamo, već odavno, novovjekim ljudima, ove slike djeluju nestvarne, mitske, iako svako malo u nekom dijelu svijeta ljudi iskušavaju sličnosti s njima kroz potrese, poplave u uragane. No, rijetko tko u njima prepoznaje kraj svijeta, a kamoli nečiji dolazak, pa tako ni dolazak Sina Čovječjega.

Nema sumnje da Isus govori u slikama antičke kulture, u predodžbama svoga vremena. U tim slikama, stoga, ne treba iščitavati znanstvene podatke našega doba. Sveto pismo nije znanstvena knjiga, nego knjiga koja i neznanstvenim jezikom izražava ispovijest vjere. Zato poruka Isusova govora nadživljava različite slike svijeta i slike kraja svijeta. Poruka je jasno izražena u drugom dijelu Lukina evanđeoskog odlomka. Naime, što se god događalo, štoviše, kada se god događaju katastrofe bilo koje vrste, od potresa i poplava, do sukoba i ratova, Isus traži od svojih vjernika da se bez straha i panike usprave i podignu glave. To je pretpostavka došašća, to je stanje duha Isusovih učenika, tako se iščekuje Isusov dolazak, kako onaj liturgijski, za proslavu Božića, tako i onaj svakodnevni, životni, kojim se pripremamo za konačni susret s Isusom licem u lice u našoj smrti. Odsutnost tjeskobe i straha, uspravnost hoda i podignuta glava, nisu znakovi umišljenosti i oholosti nego sigurnost u vjeri da onaj tko u Krista vjeruje, ne propada, rušilo se sve oko njega. Onaj tko vjeruje u Krista, čvrsto stoji u vremenima kada se inače lako „gubi“ i glava i obraz.

U kontekstu iščekivanja Isusova dolaska, u vjerničkoj pripremi i organiziranju došašća, u konačnici u organiziranju života, Isus poziva svoje učenike da sačuvaju svoje srce svježim, lakim, otvorenim. Posve na tragu starozavjetnih proroka i vjere otaca, Isus koristi sliku „otežaloga srca“, srca koje se usalilo, srca koje je „podivljalo“, koje nije obrezano, nego se usalilo i otvrdnulo. A srce je za Isusa, kao za biblijske i semitske ljude uopće, ne samo puki tjelesni organ, i ne samo središte čovjeka, nego čovjek sav, totalni čovjek sa svojim umom i dušom, osjećajima i razborom, tijelom i duhom. Zato, izričito navodi loša i zla ponašanja koja čovjeka čine otežalim, tvrdim i oporim. Ona ponašanja koja nisu primjerena za život shvaćen kao došašće, Božje dolaženje, život koji se proteže između dvaju Isusovih dolazaka. Ta su ponašanja: proždrljivost, pijanstvo i životne brige. I njih treba shvatiti odista doslovno. Ne odmah u prenesenom smislu. To su neumjerenost u ishrani i nagomilavanju materijalnoga, pohlepa za novcem, kao i požuda na tjelesnom/seksualnom području, zatim pohlepa za svim što nam je osjetilima ili umu zavodljivo i zamamno kao krajnji smisao. U drugo loše ponašanje koje „otežava“ srce pripada pijanstvo, alkohol posebno, ali i sve što nas opija poput drugih ovisnosti, od droge, kocke, pušenja, volje za dominacijom, nezajažljiva potreba za pozicijom i vlašću nad ljudima, opijenost častohlepljem i prvim mjestima.

Isus navodi i treće, vrlo opasno, čovjekovo ponašanje koje nikako ne priliči došašću, nije primjereno kršćaninovom životu shvaćenu kao aktivno iščekivanje Isusova dolaska. Riječ je o „životnim brigama“. Ne možemo kod sebe samih ali ni kod naših bližnjih ne otkriti kako svi nosimo neke životne terete, kako se naša leđa povijaju pod raznoraznim brigama, kako nam se iza lica – koja znamo namjestiti opušteno, kako nam se iza života – kojega drugima predstavljamo s lakoćom, kriju brige koje nam u bitnome zagorčavaju život. Nekada su te brige doista velike, a nekada čak smiješne. Puno je pozadinske povrijeđenosti, gorčina, skrivenih dokazivanja i unutarnjih prisila koje mrače našu dušu. I kod vjernika koji nastoje što duhovnije organizirati svoj život, i kod onih koji se smatraju velikim moliteljima, nerijetko se otkriva obremenjenost i teret života. Oni žive bez stvarne lakoće vjere, bez iskustva otkupljenosti, iako stalno govore o svome iskustvu Boga, o svom pronalasku puta. Oni su zabrinuti za sve oko sebe, za spasenje „pokvarenoga svijeta“ koji srlja u propast. No, i njihovo je srce otežalo u zemaljskim brigama, jer su, i ne uviđajući često, preuzeli ulogu Boga, ili su sebi dali zadatak da „spašavaju“ Boga od nevjernih ljudi.

Isus traži od svojih učenika da se odreknu proždrljivosti, pijanstva i životnih briga. To ne znači depresiju, lijenost, nego aktivnu nadu, djelotvorno i radino iščekivanje – budnost i molitvu u svako vrijeme, kako Isus kaže. Naravno, to je lagano za razumjeti, ali je veliko umijeće to ostvariti. Budnost i trajna molitva označavali bi svjesni život pred Božjim licem i u suputništvu s Isusom Kristom.

Danas započinjemo vrijeme došašća. U katoličkom svijetu započinje vedro vrijeme u kojem su ljudi otvoreniji, pokretljiviji. Slave se i mise zornice. U došašću započinju kupovina, uređivanje kuća i stanova, i sve tako do svetkovine Božića. No, da naša priprema ne ostane samo lijepa izvanjska „žrtva“, Isus nas u evanđelju poziva na stvarnu promjenu života. Točno, ta se priprema odnosi na budniji život s više, odnosno, sabranije molitve. No, ne može se ostati samo na poboljšanju naše molitvene prakse, nego povrh svega valja raditi na popravku naših odnosa prema bližnjima i na odgovornijem obavljanju svojih dužnosti. Jer, srce nam je otežalo upravo na tim područjima. Možda nismo ni primijetili da su se našom „proždrljivošću“, „pijanstvom“, „životnim brigama“, već odavno dogodila pomračenja našeg unutarnjega sunca i zvijezda, da smo odavno izgubili svoje ideale, da se dogodio potres životnoga smisla, da su se još odavno poljuljala nebeska uporišta u našim srcima, da smo – primjerice – strašno iznevjerili svoje bližnje, krupno im slagali i zaveli u zabludu, da smo svoje bližnje optužili za ono što nisu napravili i društveno im uništili i dobar glas i dostojanstvo, da smo već odavno teret, strah i tjeskoba onima s kojima živimo i za koje smo odgovorni. Možda smo još davno na svome poslu prestali biti pošteni, možda zauzimamo mjesto drugih, možda stojimo na vratima novih odnosa ali smo nekim svojim krivim ponašanjem zakrčili ta vrata pa niti mi ulazimo niti drugima dopuštamo ulazak. Došašće je život iz budućnosti, iz budućeg Isusova dolaska koje je započelo već ovdje i sada i traži da se budno i aktivno susrećemo s njima u srcu naših ljudskih odnosa.

Fra Ivan Šarčević

www.svantosarajevo.org