Kralj ljubavi i istine

XXXIV. nedjelja kroz godinu B – Isus Krist Kralj svega stvorenja
(Iv 18,33b-37)

Od Drugog vatikanskoga sabora posljednja, 34. nedjelja liturgijske godine, ujedno se slavi kao svetkovina Isus Krista – Kralja svega stvorenja. To je relativno mlada svetkovina u Katoličkoj crkvi. Uveo ju je papa Pio XI. 1925.godine, uz proslavu 1600. godišnjice Nicejskoga koncila na kojem je, nasuprot arijanizmu, definirana vjerska istina o istobitnosti Isusa Krista s Bogom Ocem, dakle Kristovo božanstvo.

No, na uvođenje ove svetkovine ništa manje nisu utjecale i onodobne okolnosti. Nakon prvoga svjetskoga rata, koji je po mnogo čemu jedna od najvećih klaonica i gubilišta čovječanstva, ljudi su osjetili relativnost, prijetvornost i mizernost ljudskih vladarskih i kraljevskih vlasti. Padom Austro-Ugarske Monarhije, palo je i posljednje carstvo koje se i od strane crkvenih ljudi smatralo svetim i sebi priskrbljivalo titul „svetoga rimskoga carstva“. Zato se ovom svetkovinom htjelo, u vremenu svjetovne nezaštićenosti, upozoriti kršćane da je njihov jedini vladar/kralj – Isus Krist. Povijest će uskoro pokazati svu strahotu zamjene Jedinoga Kralja novim führerima i poglavnicima, čelnicima i voždovima…

Naravno, ne možemo ne primijetiti da je Isus dobio naslov od kojega je čitava života uzmicao, prosvjedovao protiv njega i doslovno bježao od njega, jer je – kao i svaki titul zemaljske moći i vlasti – bio posve stran njegovom biću i poslanju. A mi ljudi, k’o ljudi, neumorno imenujemo ili „etiketiramo“ pojedine ljude, posve suprotno od onoga što oni odista jesu. Osobito ako je posrijedi površnost i povrh svega protivničko-neprijateljski stav. Tako čitamo u evanđeljima kako se Isus stalno sklanjao svjetini i svima koji su ga htjeli učiniti kraljem, jer su njegovu proročku i od Boga darovano poslanje i snagu, izjednačavali sa zemaljskom kraljevskom moću, čudesima i materijalnim osiguranjem/nahranjivanjem.

U sličnom smislu reagirali su i njegovi učenici. Na koncu Isusova života pokazalo se da ga ni njegovi učenici nisu razumjeli niti mu dokraja povjerovali. Bili su razočarani i razbježali se prije Isusova suđenja i ispod križa, jer su – hranjeni krivo razumljenim mesijanskim obećanjima – očekivali da će Isus uspostaviti novo izraelsko kraljevstvo u kojem će se i njime naći kakva dobra ministarska pozicija. Ako oni, ponajprije Petar, ali ne samo on, nisu mogli povezati Isusa Mesiju (Krista) s njegovom patnjom i križem, nego samo sa zemljakom vladavinom i pobjedom nad zlim svijetom i neprijateljima, nije se čuditi da ga ni mi, njegovi učenici, dva tisućljeća poslije, možemo bolje shvatiti. Pogotovo ako smo čak uzeli njegov križ i dali mu svjetovni, kraljevski i pobjednički sadržaj koji nema po evanđelju.

Najpretvornije ponašanje u vezi s imenovanjem Isusa „kraljem“, pokazali su narodni poglavari, veliki i mali svećenici, te svjetina. Budući da po Zakonu nisu mogli Isusa ubiti, optužbu iz područja religioznoga, svetoga i sakralnoga, koju su podigli protiv njega – govorili su, naime, da Isus krši vjerski zakon o suboti i obrednoj čistoći, da izdaje tradiciju otaca, da se ponaša krajnje sumnjivo prema javnim grešnicima, da čak huli na Boga i prijeti razaranjem najsvetijega Božjega mjesta, Hrama – pretvorili su, dakle, religioznu u političku optužbu i potvorili ga da buni narod i hoće zakraljiti kod „živih i kralja i cara“. U toj najmračnijoj raboti, kako samo svako režimsko (i ono religiozno) zlo zna djelovati, poglavari naroda i svećenici, iskoristili su tisućljetno duhovno obećanje Mesije (Pomazanika/Krista) da Rimljanima, rimskoj vlasti i konkretno rimskom upravitelju Judeje, Ponciju Pilatu, podastru lažnu optužbu da Isus buni narod protiv rimske vlasti jer se proglasio kraljem.

I tako je Isus doveden pred rimskog upravitelja Pilata, o čemu čitamo u današnjem malom odlomku iz Ivanova evanđelja o Isusovim posljednjim danima i časovima na zemlji. Ivan izvještava da su Isusa najprije vodali od dvora do dvora dvojice velikih svećenika, Ane i Kajfe. I nakon što se dogodilo Petrovo odricanje svoga Učitelja, „da se ne bi onečistili“ za pashalnu večeru, rano ujutro, doveli su Isusa pred dvor rimskoga upravitelja i izručila ga njegovoj dvorskoj straži. Potom je, neko vrijeme, potrajalo Pilatovo izlaženje i ulaženje, ispitivanje i razgovaranja, sad s onima koji su Isusa doveli i ostali vani da se „ne onečiste“, sad s optuženim, s Isusom u dvoru.

Na svetkovinu Krista Kralja čitamo samo dio razgovora između Pilata i Isusa. Isus je pod optužbom da je kralj. Za tu tužbu rimski upravitelj i pita Isusa da je razjasni. Isus ironizira njegovo pitanje i postavlja mu protupitanje: Odakle ti to, jesi li sam nadošao na to, ili su ti drugi rekli? Pilat se osjeća povrijeđen. Jer, kako se usuđuje postaviti protupitanje te Isusu uzvraća konkretnim imenovanjem onih koji stoji iza njegova dovođenja i optužbe. To su: svjetina i glavari svećenički. I – zacijelo, ili ne uviđajući ili ne znajući ili da utvrdi svoje znanje – Pilat postavlja Isusu temeljno pitanje: „Što si učinio?“

Tek tada Isus prihvaća razgovor i vraća se na početak, na pitanje o kralju i kraljevstvu. I pojašnjava Pilatu da njegovo „kraljevstvo nije od ovoga svijeta“, jer nema ni dvorsku poslugu, ni dvora, ni vojsku. Pilat prihvaća razgovor, ali vjerojatno nema strpljivosti za slušanje (ne zna se u što se ona svjetina vani može pretvoriti a i Rimsko carstvo je u pitanju!). Vjerojatno je „zakopao“ religiozni talent da razumije različito značenje Isusova kraljevstva. Usprkos Isusovom izričitom pojašnjenju da razlikuje kraljevstva, on sve shvaća doslovno – kralj je kralj. Isus mu opet govori drugim jezikom u kojem kaže da se njegovo kraljevstvo ne odnosi na teritorij, na zemaljsku vladavinu, nego na „svjedočenje istine“. U tome je sadržan sav njegov život. I zaključuje Isus, tko je prijatelj, tražitelj i ljubitelj istine, sluša njegov glas.

Tu završava današnje evanđelje. Znamo da se razgovor nastavlja. Pilat se zagrijao. Postavio je Isus pitanje: „Što je istina?“, i – nemajući kada saslušati odgovor, izišao je pred svjetinu i rekao da na Isusu ne nalazi nikakve krivice. Iako nije razumio Isusa, Pilat je bez sumnje bio u drugim kategorijama. Iako je prepoznao njegovu nedužnost, znamo kako se dalje sve odvijalo: Pilat je „oprao ruke“.

Vjerujem da smo uočili bezočno preusmjeravanje Isusove optužbe od strane religiozne vlasti na političku vlast i odgovornost. U tom smislu ništa se bitno do danas nije promijenilo. Mijenjaju se samo politički sustavi, količina i moć njihove sprege s religioznim strukturama, a religiozne strukture, bilo koje religije, naravno, ako nećemo zanijekati Isusov put, u bitnom se ne mijenjaju kao nijedno zemaljsko kraljevstvo i vlastodržje.

Na svetkovinu Isusa Krista, Kralja svega stvorenja, valjalo bi polaziti od toga da taj naslov Isusu i ne odgovara. A ako ga već koristimo, nužno je što poniznije prići Isusovim riječima, riječima evanđelja i čitavoga Novoga zavjeta. Kada Isus govori da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, to ne znači da je ono iseljeno negdje izvan našega vremena i prostora, kako nerijetko priželjkuju „prepobožne duše“, nego da ono nije svjetovno, da je ono – kako je čitavo vrijeme glasila njegova glavna poruka – ustvari Božje kraljevstvo s kojim se on, u zbiru svega svog životnoga događanja, posve identificira. To Božje kraljevstvo se događa u srcu svijeta, baš onako kako je Isus živio i djelovao među ljudima, ali ne na način svjetovnih gospodara i vladara, ne despotskom logikom grabeža, prijevara i prijetvornosti, nego kroz nove odnose u istini. Ne logikom potkupljivanja i ucjena, ropskoga i poslušničkoga mentaliteta kojim poglavari i lideri, stranke i institucije upravljaju ovim svijetom, nego nepatvorenom ljubavlju i solidarnim služenjem.

Zato, ako već koristimo ovaj delikatni titul za Isusa, uvijek smo pozvani na skrušeno pronicanje njegova značenja i za nas danas. Valjalo bi barem shvatiti da taj kralj ima drukčiju ljubav od naših suvremenih kraljeva i vladara, čelnika i poglavara koji od sebe teško primjećuju ikoga drugoga, koji su u borbi za vlast i ostanak na njoj postali sumnjivci u sve, i ljude i činjenice, koji su izgubili i sposobnost da ljube, da su im jedini „prijatelji“ servilni poslušnici i saveznici u političkom vlastohleplju i ekonomskom bogaćenju.

Još jednom valja naglasiti da, usprkos svoj „pokvarenosti“ i „zloći“ suvremenih režima i vladarskih kreatura, Isusovo kraljevstvo podrazumijeva uplitanje u središte toga svijeta, razobličavanje grešnih struktura i demaskiranje laži kojim obiluje svaka zemaljska vlast.

Isus Krist je Alfa i Omega, početak i svršetak, onaj koji nas kraljevski ljubi i u svojoj osobi nam svjedoči što je to istina u našem životu, međuljudskim odnosima i u odnosu prema Bogu. I onda kada stojim pred bilo kojom zemaljskom vlašću, vladajućom strukturom i režimom, a ponajviše kada obnašamo bilo koju vlast i imamo bilo koju ulogu „nad“ ljudima ili „među“ ljudima.

Ostvarenje Isusova kraljevstva ne događa se političkim, revolucionarnim rušenjem jedne vlasti i zamjenom drugom, niti se njegovo ostvarenje odgađa za neke bolje dane niti za daleko prekogrobno vrijeme, nego se događa ovdje i sada, u našem društvu i našim odnosima. Ljubiti na Isusov način i govoriti istinu na njegov način, početak je ostvarenja njegova „kraljevstva“ na zemlji, upravo sada među nama.

Fra Ivan Šarčević

www.svantosarajevo.org