Udovičko nasljedovanje Isusa

XXXII. nedjelja kroz godinu – B
Mk 12,38-44

I u naše vrijeme kršćani se trebaju pitati što to znači biti kršćanin. Ako je to nešto samorazumljivo, ili nešto apstraktno, što nema smisla „doticati“, ili ako se misli da će se time nekome biti „dosadan“, sebe ili drugoga „uznemiriti“, onda biti kršćanin znači tek nešto usputno, beznačajno, neki suvišak ili privjesak. Ova propovijed je pokušaj, kratka skica, i to kroz prizmu nedjeljnog evanđelja, da odgovorimo na pitanje: Što znači biti kršćanin danas?

Jednostavno kazano, biti kršćanin znači nasljedovati osobu Isusa Krista. No, nasljedovanje nije imitiranje, nego – u svome vremenu i prostoru – originalno i strpljivo, osobno i zajedničko djelovanje na ostvarenju temeljne Isusove poruke: praktično obraćenje za Božje kraljevstvo, za stvarno nove odnose s Bogom i s ljudima.

Nasljedovanje traži još neka pojašnjenja. Nije, naime, dovoljno izgovarati Božje, Isusovo ime, paziti da se ono svugdje piše velikim slovom i tako izgovara da ljudima djeluje da su tim imenom „ispunjena“ naša usta ili da se tim imenom „začepe“ usta onima koji ga drukčije izgovaraju ili uopće ne spominju. Nije dovoljno ponavljati istine vjere da je Isus Bog, da je čovjek, da je činio čudesa, da nas je otkupio… Potrebno je više. Nasljedovanje je posebna vrsta osobnoga zajedništva, osobnoga odnosa u kojem se, naravno različito od naših uobičajenih odnosa, ipak osjeća da je Isus – kojega se ne vidi – posve živi sugovornik, onaj kojega se doista konkretno slijedi, iako on nije vidljiv onako kako su vidljivi i opipljivi naši bližnji.

Nasljedovanje uz to pretpostavlja troje: poznavanje Isusa Krista, ljubav prema njemu i povjerenje u njega. Krenimo redom!

Poznavanje Isusa Krista znači poznavanje vremena u kojem je živio, ljudi s kojima je živio, poznavanje Isusovih riječi, života i djela. Ono je trajni stav otvorenosti da se bude poučavan, da se školuje uz Isusove učenike, da se uvijek iznova sluša što on govori i promatra što radi. Poznavanja nema bez poučljivosti, bez povjerenja da Isus za kršćanina nije bilo tko, nego osoba bezuvjetno važna, da je Isus, kako to Evanđelje kaže, odista put, istina i život – osoba koja se kršćanina bezuvjetno tiče i koja s kršćaninom kroči njegovom životnom stazom, ali ispred njega. Poznavanje Isusa nije, dakle, uobičajeno znanje, nije skup informacija, iako se bez njih ne može, nije ni selektivni izbor samo onih podataka koji su nam trenutno potrebni ili su sada u modi. Za kršćanina Isus ne može biti tek osoba usporedna s drugim osobama, ali ni osoba s kojom bi odnos značio omalovažavanje ili prezir ni sebe ni drugih odnosa. Upravo jer je odnos, on je odnos partnera i ravnopravnih sugovornika, ali tako da se Isusa pusti naprijed, da on nikada ne može biti osiromašen našim znanjem kao ni da nikada ne može biti odgurnut u praznu misao otajstvenosti, kao da se s njime ne može ništa početi niti s njime i o njemu išta reći.

Ako kršćanin vjeruje da je Isus živ, živa osoba, ako vjeruje da je prevažno biti u živom odnosu s Isusom, onda odnos i poznavanje Isusa nisu završeni, nego otvoreni pa i nepredvidivi, jer ne određujemo samo mi odnos, nego je – u ovom slučaju još više – druga strana, dakle, Isus onaj kojemu smo „izručeni“ i s kojim je razgovor u stalnoj kušnji da postane monolog; i nasljedovanje je u napasti da Isusa stavimo iza sebe, da on nas slijedi a ne mi njega. Nažalost, to se najčešće i događa. Mi se kršćani u tom svom najvećem zahtjevu vjere – osobnom zajedništvu s Isusom, ponašamo kao njegovi bahati poznavatelji i posjednici ili bježimo od njega kao i od svakoga zahtjevnijeg odnosa. Redovito, ni s Isusom kao rijetko s kime imamo osobni odnos, osobno znanje, pa – kao i naša redovita znanja – i znanje o Isusu je površno i plitko, selektivno i jednostrano. Ono je najčešće „lakovjerno“ prihvaćanje lijepih rečenica i parola koje smo negdje načitali ili načuli od drugih, često i nesvjesno preuzeli, ali pretenciozno u svojoj samodovoljnosti da bismo ga postavili u pitanje a kamoli obogaćivali i poboljšavali. U njemu je nerijetko samo potpuni odraz našega bijega od slobode. Dolazimo k Isusu jer ne možemo biti tuđi robovi, ali ne uviđamo da ni Isus ne želi da s njime budemo u ropskom odnosu, a pogotovo ne da on bude rob naših unutarnjih duhovnih prisila. Isus od nas želi slobodne ljude. Upravo znanje o njemu, to što ga više upoznajemo, to nas to znanje više oslobađa i mijenja.

Reći će netko: Dobro, uredu je, treba poznavati Isusa, ali to je intelektualistički put. Bez ljubavi, nema ispravnog poznavanja Isusa Krista. Ljubav je sasvim dovoljna. Ipak, ljubav je takva da kaže da nije sama dovoljna. Upravo ona teži k sve višoj spoznaji. Ona nije samodovoljna u svom znanju. Ona se ne nadima, ne hvasta se, pogotovo kada je riječ o znanju o Bogu i Kristu. Ljubav ostaje zatajna, skromna. Ona ispovijeda ne samo da nedovoljno ljubi, nego da i nedovoljno poznaje Isusa, odnosno da ga samo djelomično nasljeduje.

I kao što nema poznavanja bez ljubavi, ljubavi nema bez povjerenja. Između ovoga troga – poznavanja, ljubavi i povjerenja – teško je naći što ima prednost, jer o Isusu se mora makar nešto znati da bi ga se ljubilo i da bi mu se vjerovalo, kao što je i znanje o njemu praćeno ljubavlju i povjerenjem. Ove tri zbilje rastu i uvećavaju se uzajamno.

Neki će kršćani, na brzinu razumijevajući Pavla i kasnije Augustina, kazati kako je dovoljna samo ljubav. Ona jest dovoljna ali na koncu, na vrhuncu odnosa, jer na početku i kroz život odnos ljubavi mora biti praćen znanjem. Naime, ako se ljubi onoga koga se ne poznaje, onda je to slijepa i nerazumna ljubav. S druge strane, ako u znanju nema povjerenja i ljubavi, onda je to hladni proračun, onda je osoba – koja se navodno poznaje a ne ljubi – samo u našoj službi, ona nam samo koristi, ona nije osoba nego sredstvo za ispunjavanje naših potreba i našega uspjeha, pa bio taj uspjeh i duhovni. I događa se da su upravo tobože visoko duhovne osobe koje ustaju protiv intelektualizma, najhladniji, najsračunatiji tipovi. Njihova borba protiv intelektualizma je lukavo skrivanje njihove računice. Oni galamom na intelektualnu hladnoće drugih skrivaju svoj cinični um i svoje zlo mudrovanje bez ljubavi. Vikom i prozivanjem drugih kako su razum pretpostavili vjeri, oni maskiraju svoje temeljno nepovjerenje ne samo prema drugim ljudima, nego i prema Isusu. Isus je u njihovoj moći. Oni i od njega, naočigled slijepih sljedbenika, zahtijevaju da ih slijedi i da se Isus ponaša prema njihovim neobuzdanim duhovnjačkim željama.

Kao i Isusovi suvremenici, kao i njegovi učenici, i mi današnji kršćani imamo muku s povjerenjem, povjerenjem u ljude, ali i s povjerenjem u Isusa Krista. Ono je najčešće nepotpuno, s dosta strahova i opreza. U Isusa Krista imamo onoliko povjerenja kolike su i kakve naše potrebe. A najčešće su da nam i drugi i Isus ne iskoče iz okvira u koje smo ih stavili, da nam potvrđuju naše znanje o njemu i naša očekivanja. Reći ćemo da nam je potreban Isus, ali kako? Ne toliko da postanemo bolji ljudi i vjernici, nego da još jače osigura naše postojeće mišljenje, našu postojeću vjeru, duhovnost i religioznu praksu, naše postojeće djelovanje, našu postojeću „ljubav“.

Onako kako svjedoče riječi i ponašanja Isusovih učenika u Novom zavjetu, uočavamo da je Isus čitavo vrijeme svoga druženja s učenicima tražio od njih da mu dokraja, a ne parcijalno povjeruju. Iz Novoga zavjeta vidimo također da Isusovi protivnici uopće nisu mogli povjerovati u njega iako su bili pripadnici iste vjere u Boga i pripadnici istoga naroda. Oni su imali „svoja“ znanja o Isusu i svoja povjerenja. Isus ih je u tome silno uzdrmao. Nije ih, važno je to primijetiti i nama danas, Isus uznemirio svojim bogatstvom, svjetovnom moću, nemoralnim ponašanjem, lopovlukom, nego jednim drugim znanjem, drugim riječima, drugim povjerenjem u ljude, skroz različito od njihovih. Na Isusu se pokazalo da ljudi – i oni koji su sebe držali velikim vjernicima – redovito su svoje povjerenje poklanjali jedino onima koji od njih ništa ne traže, koji ih ostavljaju u njihovim “uplašenim sigurnostima“. Na Isusu se pokazalo da ljudi imaju povjerenja samo u one koji im obećavaju dobra/prva mjesta, hranu i materijalnu sigurnost, onima koji će ih zaštiti od svih opasnosti, ali i unutarnjih nemira, koji će ih hvaliti kako su dobri ljudi i vjernici.

Kad u ovom kontekstu našega nastojanja da se primaknemo Isusu, iznova saslušamo današnji odlomak iz Markova evanđelja, odmah se nameće pitanje zašto Isus opet ustaje protiv pismoznanaca. Zašto Isus – evanđelja to vjerno prenose – živi u tolikom i kontinuiranom sukobu s ljudima, konkretnim ljudima? Zašto mu je bilo potrebno da kroz čitavo javno djelovanje, od nazaretske sinagoge do scena iz Jeruzalemskoga hrama (o jednoj takvoj izvještava današnje evanđelje), gotovo na svakom koraku ulazi u žučljive rasprave? Zašto toliko kritizira pojedine ljude?

I kako onda nasljedovati takvoga Isusa koji se stalno sukobljava, koji – čitamo to iz evanđeoske stranice u stranicu – stalno proziva posve određene ljude? Ili možda nije istina to što evanđelja donose? Jer, ipak, naučili smo u našoj Crkvi i duhovnosti mnogo više na blagoga Isusa koji ne gleda tako „crno“, koji sve prihvaća tako da ove evanđeoske tekstove, kojih nije uopće malo, kao i da ne uzimamo ozbiljno. Ipak je naš Isus bio i ostao „dobro sa svima“, reći ćemo. No, pitamo li se ikada, kako to u svojoj duhovnosti i u svome nasljedovanju Isusa Krista možemo pomiriti te Isusove riječi upućene pismoznancima, učenima i poglavarima, s našom nabožnom frazom kako „Isus nije osuđivao grešnike nego njihov grijeh“. Ne možemo ni u današnjem evanđelju pročitati da Isus kaže: „Vi ste dobri, nego ne valja vam taj i taj postupak!“ Naprotiv, Isus, upravo u skladu sa Svetim pismom, posve jasno kritizira zle ljude, one koji su častohlepni, koji sebično izrabljuju siromahe, u ovom slučaju nemoćne i nezaštićene udovice i to čine ni manje ni više nego „pod izlikom dugih molitava“. Oni koji bi trebali biti zaštita nemoćnih, oni te nemoćne pljačkaju pod maskom oholog pravovjerja, pod maskom najsvetijega, pod plaštem molitve. Molitva im je sredstvo osiromašivanja i lopovluka. Tu leži jedan od razloga Isusova tako oštrog sukobljavanja s pismoznancima, religijskim prvacima i prijetvornim svećenicima i farizejima.

Isus nije osuđivao sve, ali nije bio ni sladunjavi ljepotan koji se naklanjao na sve strane niti je mislio samo na sebe. On je imao izoštren pogled da vidi ljudsko dobro i zlo, da razlikuje konkretno dobre i zle ljude. Isus nije sve gledao „crno“, ali nije ni dopustio da ljudska mračna djela budu neprimijećena. Imao je otvorene oči i primjećivao ono što umišljeni nisu vidjeli, odnosno vidio je one „neviđene“ ljude, one koje ljudi prvih mjesta, ljudi nezasitni pohvala i spominjanja, nisu vidjeli ili su ih prezirali i ignorirali. On je razobličavao perfidnu praksu religijskih stručnjaka i sebičnih duhovnjaka koji su se, također, pozivali na male i obične ljude ali da na njima zarade i dobro žive, jer njihova ih sudbina nikada nije dotakla. Demaskirao je lažna sažaljenja i suze nad jadnim narodom onih koji su zarađivali nad patnjom drugih (kao što će i mnogi „njegovi“ kroz povijest to isto činiti i s njegovim križem i križevima malenih i obespravljenih). U konačnici, Isusova kritika umišljenih pravovjernika i primjećivanje malih ljudi stajali su ga glave.

Istom oštrinom kojom je vidio što rade oni koji su čekali da ih ljudi pozdravljaju prije nego oni ikoga pozdrave, da su drugi uvijek dužni da ih proguraju i posjede na prva mjesta, koji su uvijek nosili duge haljine vlasti i moći; istom oštrinom kojom se Isus oborio na one koji su se ponašali kao da je sav svijet obvezan da znaju tko su oni i da gdje god dođu drugi smatraju da im oni uveličavaju atmosferu, istom oštrinom kojom se Isus obrušio na pokvarene religiozne „žderače“ udovičke i tuđe muke, Isus je zamjećivao udovicu koja je u hramsku blagajnu darovala sve što je imala, sve što je mogla dati. Isus je primjećivao sve one koje su ljudi sklanjali iz svoje sredine, koji su smetali velikim na njihovom putu.

Slično ovom hramskom darivanju jest i nasljedovanje Isusa Krista i odatle proistječe značenje onoga što danas znači biti kršćanin. I pred nama je pitanje hoće li nasljedovanje biti darivanje od suviška ili udovičko darivanje. Umišljenim vjernicima, bili oni bogati ljudi ili preuzetni duhovnjaci, radikalno nasljedovanje Isusa dođe kao zanovijetanje, intelektualizam, kao dodatak na njihov pronađeni put. Oni nasljedovanje smatraju slično kladionicama, tko će više dati, slično vjerskom turizmu, kao još jedno korisno „hodočašće“ i „duhovnu slatkoću“ koja će se upisati u bilježnicu duhovnih „podviga“. Nasljedovanje Isusa još ih nije ni dotaklo. Usta su im puna imena Isusova ali da njime opterete druge, da na druge navale molitvene i pokorničke terete, koji su njima najobičnija nabožna gimnastika, da navale duhovni porez na unesrećene ljude, za koji oni nikome ne moraju „odgovarati“.

Udovički put, pak, put Isusovih siromaha je takvo nasljedovanje svoga Učitelja u kojem se ulazi sav, cjelinom osobe, u kojem se izručuje sebe čitava, u kojem se nema straha hoće li to darivanje imati uspjeha, hoće li proizvesti milinu oko srca, hoće li vikači, ili oni s oltara izvikati koliki je prilog dan, koliko se molitava izgovorilo, koliko se dana ispostilo… Udovičko nasljedovanje Isusa Krista ne računa na dodatke i privjeske djelovanja, nego je to najunutarnjiji stav posvemašnje ljubavi – i umom i srcem i djelom. U nasljedovanju Isusa Krista, u poznavanju, ljubavi i povjerenju u njega, ulaže se sav svoj žitak, život sav.

Fra Ivan Šarčević

www.svantosarajevo.org