Dušni dan

VJERA U ŽIVOT

Job 19, 1.23-27; Rim 5,5-11; Iv 6,37-40

Ušli smo u mjesec studeni. Njegovoga prvog dana slavimo sve svete, sve dobre ljude, znane i neznane, koji su slijedili put Isusovih blaženstava. Drugoga dana, na Dušni dan, spominjemo se svih vjernih mrtvih, izražavamo poštovanje i zahvalnost svojim pokojnima, ali i svim umrlima, nastradalima, nestalima…

Današnja čitanja mogla bi se svesti pod zajednički nazivnik: vjera u život, vjera u susret s Bogom s onu stranu ovoga života.

U prvom čitanju starozavjetni se pobožnik Job ponajprije ne miri s prijateljima i vlastitom ženom koji mu govore da patnju i nesreću koju je doživio jest sam skrivio. Njemu su toliko dodijale te njihove riječi da im kaže: „Ta dokle ćete mučiti dušu moju, dokle ćete me riječima satirati. Već deseti put pogrdiste mene, i stid vas nije što me zlostavljate.“ I Job govori da sve dolazi od Boga, sve mu je odnio, čak i nadu, otklonio od njega i prijatelje i znance. Štoviše, Job jadikuje da su ga i vlastita žena zamrzila a i djeca („Mojoj je ženi dah moj omrznuo, gadim se djeci vlastite utrobe.“)

I unatoč tome svemu, Jobova je vjera nepokolebljiva. On ne može spojiti sebe, svoj život, Boga, i misao da će vječno nestati, da je rođen za propast. On i traži da se svjedočanstvo njegove vjere zapiše željeznim dlijetom i olovom, dakle neprolaznim riječima. A one glase: „Ja znadem dobro, Izbavitelj moj živi… iz svoje ću puti tad vidjeti Boga … za njim srce moje čezne.“

Jobova vjera dakle ne dopušta da se za patnju, nevolju i muku uvijek osuđuje čovjek, nego to ostavlja Božjoj tajni. Istodobno ispovijeda neustrašivu vjeru u Boga izbavitelja, Boga kojega će gledati kad završi ovozemaljski put.

U drugom čitanju koje smo čuli Pavao se obraća Rimljanima, rimskim kršćanima, sa sigurnošću Isusove otkupiteljske smrti za sve ljude, i to ljude grešnike. To je nada koja ne razočarava. Pavao svjedoči da život kršćaninov koji se oblikuje prema Isusovom životu ne može propasti, da nas Isusova smrt miri s Bogom o kojemu uvijek mislimo da nam želi loše i da će nas upropastiti. Slijediti Isusa znači imati nadu da ćemo biti u Božjoj blizini i nakon ovoga života. A u ovome uza svu grešnost, slabost i krhkost hoditi naprijed u dobru.

U trećem čitanju, u odlomku Ivanova evanđelja, govori se o Isusovom obećanju svojim učenicima da nitko tko vjeruje u njega, a vjerovati ne znači samo riječima pristajati uz Isusa, neće propasti nego će uskrsnuti u posljednji dan. Nitko neće biti izgubljen.

Ako bismo živjeli iz sigurnosti ove vjere, onda bismo mnogo radosnije živjeli na ovoj zemlji. Ne bi bilo među nama toliko muke, nevolje, strahova, nervoze, lukavstva, ljubomore, smicalica, konkurencije i takmičenja. Ako bismo živjeli s pouzdanjem da nijedan naš čin, nijedno naše dobro djelo, nije izgubljeno, premda nije možda viđeno, mi bismo bili blaženiji, sretniji ljudi.

Započinjemo mjesec studeni, mjesec kada se na poseban način spominjemo i svojih pokojnih. Odlazimo na groblja da potvrdimo da su naši pokojni dio našega životnoga puta. Rijetko smo kada tako odmjereni u svojim pokretima kao u izražavanju pijeteta u ophođenju s pokojnima. Nismo ni od velikih riječi. Najviše smo za šutnju i tihu molitvu.

Sve su smrti i odsutnosti naših pokojnih propovijedi za nas, za nas žive.

U kršćanstvu, u vjeri u Isusa Krista, od nas se traži da se ne zadržavamo na grobovima, uz smrt, nego da smjelo krenemo u darivanju drugima u svakodnevici. Vjerujemo da bi nam i naši pokojni kazali da ih previše ne oplakujemo, nego da s još većom snagom nastavimo činiti dobro.

U evanđelju stoji da je Isus jednom pozivao ljude da idu za njim. Jedan se ustezao da mora pokopati mrtvoga. Onda mu je Isus kazao: Ostavi neka mrtvi pokapaju mrtve!

Oštra riječ. Ona smjera da se odlijepimo od gubitka, da se izvučemo iz prostora očaja i smrtne tame, da ne pristajemo na ponude mnogovrsnih trgovaca i plašitelja smrtnim strahom koji unose depresiju i prazninu.

Kad je Isus pokopan onda su njegovi učenici i žene dolazile na grob. A na grobu su dobili jasnu poruku: „Ne tražite živoga među mrtvima.“ Idite u Galileju, idite u Jeruzalem, idite u svoje svakodnevlje i svjedočite ne poruku smrti nego poruku života.

Vjera nam kaže da se molimo za druge, ali da ne pomišljamo kako mi „izvlačimo“ iz čistilišta duše i spašavamo pokojne, nego da u vjeri ostavimo Bogu konačni sud i da sa sigurnošću, nepokolebljivo, živimo plemenit život ovdje na zemlji. Kod Isusova i našega Oca ima mnogo stanova i Bog ne želi da itko bude izgubljen. Smrt, bolest, nevolja, gubici, nisu posljednja riječ, nego dio života. Zato valja širiti život, radovati se životu. Nerijetko život i najviše bukti u nevoljama i nemoći.

Fra Ivan Šarčević

www.svantosarajevo.org