ISUSOV POGLED
28. listopad – XXX. nedjelja kroz godinu (B)
Mk 10,46-52

U opisivanju našega vremena najčešće čujemo da živimo u doba informacije i komunikacije, u dobu komunikacijske slike, a manje slušanja. A za sliku su važne oči, pogled. No, što mi to, koga i kako gledamo? Jesmo li se možda – ne svi – ali mahom prestali gledati, promatrati? Kad smo zadnji put smirili svoj pogled na lijepom cvijetu, širokom horizontu, pred oltarom ili tajnom, u očima voljene osobe?

Možda, ipak, najviše gledamo u razne ekrane, u reklame po novinama i cestama. Na koliko se ljudi sveo naš otvoren i iskren pogled, dobronamjeran i gostoljubiv? Zar toliko puta ne stižemo s posla ili nekoga puta u svoju obitelj i među svoje bližnje i ne pogledamo ih kako bi trebalo, nego, onako, na brzinu nešto im smrsimo ili čak ništa ne kažemo i strugnemo na svoju stranu, ili ih tek krajičkom oka registriramo? Kamo to streme naši pogledi? I kakvi su: mutni, šareni, prekoravajući, strogi, plahi, kažnjavajući, požudni, nervozni, umiljati, blagi, dobrohotni…?

Današnji odlomak iz Markova evanđelja govori o dirljivom susretu Isusa i slijepog prosjaka Baratimeja. Slijepac je sjedio kraj gradskih vrata grada Jerihona, i prosio, kada je Isus izlazio iz grada. Marko piše kao je Bartimej čuo da Isus onuda prolazi i počeo je vikati: „Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!“ I ne obazirući se na ušutkivanje mnogih sa strane, jer je vjerojatno stvarao neprimjerena buku i narušavao „protokol“, nevoljni slijepac je još jače vikao. Htio je glasom, molitvenim vapajem, doprijeti do onoga kojega nije vidio ali u kojega se uzdao da mu može pomoći.

Kako Marko dalje izvještava, Isus je čuo njegov vapaj, zatražio da ga pozovu i da mu ga dovedu. Odjednom su oni što su ga ušutkavali, na Isusov zahtjev, promijenili stav prema slijepcu i počeli ga sokoliti da ustane i da požuri. I on skače i dolazi k Isusu.

Isus mu postavlja pitanje, naočigled, preširoko pitanje: „Što hoćeš da ti učinim?“ Postavlja li Isus ovo pitanje da vidi zna li Bartimej što on to doista traži? I zašto će uopće to pitanje, ako Isus vidi da njegov sugovornik ne vidi, odnosno trebaju li molitva i traženje biti jasno kazani? Treba li molitelj svojim riječima izreći svoju molbu?

U svakom slučaju, slijepac odgovara, i to odmah, onako kako se i očekuje, ali i riječima koje priznaju Isusa ne samo čudotvorcem: „Učitelju moj, da progledam!“ A Isus, kao i u svim drugim susretima, svim čudima, svim Božjim silnim znakovima kako stoji u evanđeljima, odgovara Bartiemeju: „Idi, vjera te tvoja spasila!“ I slijepac progledava i kreće za Učiteljem.

I u ovom se Isusovu milosnom djelu očituje da vjera prethodi čudu a ne čudo vjeri. I ovdje se opet očituje da Bog u Isusu ima posljednju riječ te da nitko ne zna do kojeg je stupnja potrebno da mu se dogodi čudo. Naime, točno je da bez vjere nema čuda, ali postoji ne mali rizik da shvatimo kako sama naša vjera stvara čudo. Ni u kojem slučaju nismo mi oni koji prosuđuju kolika je naša vjera, i koliko je, zapravo, uopće imamo, ako ni kolika je vjera drugih. Isus Bartimeju ne govori o količini vjere, nego čudesno ozdravljajući slijepca, odgovara na njegovu vjeru. Isus slijepcu ne vraća niti povećava vjeru, nego mu vraća vid.

Današnji nas odlomak Markova evanđelja poziva da zastanemo nad svojim očima i pogledom. Možemo li se zapitati kakvi smo prema slijepima i stvarno i slikovito kazano? A oni su tu oko nas, tako blizu. Možda i mi slijepe (i stvarno i u vjeri) ostavljamo u njihovom sljepilu, ušutkavamo ili priječimo da se primaknu Isusu.

Može li naša današnja molitva glasiti poput one Bartimejeve: „Učitelju moj, daj da progledam?“ Znamo li mi iskati ono što nam je najpotrebnije. Jer, uistinu, vidim li pravedno sebe ili vidim jedino sebe?

Kriza današnjega kršćanstva, kriza našega nasljedovanja Isusa Krista, jednim dijelom sigurno dolazi od nezasitinih i sebičnih sebepogleda. I onih samodovoljnih, samouvjerenih i pravovjernih sebepogleda kojima je posve strana molitva da se progleda. Kriza današnjeg kršćanstva počiva zacijelo u sljepilu uvjerenja ne malog broja kršćana da su veliki vjernici i da bi se čuda događala kada bi drugi vjerovali kako oni vjeruju.

Uz to, neki su kršćanski teolozi (npr. R. Guardini, J. B. Metz) tvrdili i tvrde da će kršćanstvo, više nego ateizam ili islam, u budućnosti „ugroziti“ ona religioznost, koja – bez podcjenjivanja tih religija – dolazi s Dalekoga istoka, i temelji se na sebeusavršavanju kroz „pre-gledanje“, „sebeestetiziranje“, „poniranje“ u sebe; ona duhovnost – strana Isusovu evanđelju – koja zagovara „oboren pogled“ i „mistiku zatvorenih očiju“. Nije riječ o poniznosti i skromnosti, nego zatvaranju očiju pred slijepima, prosjacima, ubogima, obespravljenima ovoga svijeta za koje je Isus imao tako izoštren i milosrdan pogled. Živimo u kulturi slike i očiju. No, što to i koga to vidimo i hoćemo vidjeti? Kog, kojeg učitelja slijedi naš pogled?

 Fra Ivan Šarčević

www.svantosarajevo.org