U Božjoj službi ili Bog u službi?

U Božjoj službi ili Bog u službi?

XI. nedjelja kroz godinu – C

2 Sam 12,7-10.13; Gal 2,16.19-21; Lk 7,36-8,3

Ako bismo u najkraćem htjeli sažeti Božji odnos prema čovjeku, kako nas izvještava Sveto pismo, mogli bismo kazati: Temeljno iskustvo biblijskoga vjernika s Bogom naglašava da je Bog milostiv i milosrdan, Bog koji oprašta grijehe i otvara neočekivanu novu perspektivu radikalno drukčijeg života. Iz toga onda proizlazi da se i smisao čovjekova života – najprije i najviše njegovih odnosa s bližnjima i Bogom – otkriva u prostoru milosti i milosrđa, opraštanja – kao najuzvišenijega izraza ljubavi. Iz toga također proizlazi da se čovjekova moralnost, njegova ljudskost kao temelj vjere, oslanja na uvjerenju da sve što čovjek misli, govori i čini treba odražavati Božji milosni odnos prema čovjeku. To onda uključuje – kako pokazuju sva vjerska iskustva biblijskih ljudi, posebno život Isusa Krista – da je čovjek nesvediv na etiku i politiku, na zakon i propise, na odanost ili neposlušnost, da je nesvediv na pravovjerje kao ni na asketsko-pobožnu praksu. Milosni je Bog neizmjerno nepredvidiv u svojoj milosrdnoj ljubavi i opraštanju tako da se i najduhovniji čovjek, da se i onaj koga se označava svecem, ne samo “prepada” pred takvim Bogom nego i unutarnje buni zar je moguće da je u Boga sve tako milosno.

Upravo o Božjoj i Kristovoj milosrdnoj ljubavi govore sva tri današnja biblijska čitanja. U prvom čitanju Božji čovjek, Prorok Natan, dolazi kralju Davidu. Ukratko mu priopćava njegov životopis ali onako kako Davidov život izgleda iz Božje perspektive. Najprije mu govori o Božjoj milosti koja ga je spasila iz Saulove ruke, kako mu je predao svu vlast u Izraelu i Judi. A onda je David prezreo Gospodina. Kako? Učinio je zlo u Božjim očima. Važan je naglasak na izrazu – “u Božjim očima”, jer zlo i grijeh najčešće se žele zadržati na ljudskim odnosima i konvencijama, na ljudskim zakonima i propisima po kojima onda dolazi do izopačenja pa se dobro predstavlja grijehom i zlom, a zlo dobrim, a to upravo najčešće čine zakonodavci, vlast i vlasnici tumačenja i izvršenja zakona, i onoga Božjega.

Natan, međutim, iz perspektive Božjega odnosa prema čovjeku, konkretno ovdje prema nevinome Uriji, ne dopušta da ono najgore izopačenje – nepravedno ubojstvo – David pretvori u nešto normalno, u nešto etički i vjerski potrebno i opravdano. Znamo da je David, koristeći svoj položaj i moć, “posvojio” sebi za ženu, ženu svoga glavnog i najvjernijeg vojskovođe, vojskovođe Urije Hetiteta, koji pritom nije bio pripadnik Davidova naroda i vjere. I ne samo što ga je tako krajnje ponizio, nego ga je na najopakiji način dao i ubiti. Koristeći Urijinu vjernost, koristeći ga kao “predmet” poslušnosti, perfidno ga je isturio u prvi borbeni red a drugima rekao da se u pogodan trenutak izmaknu da bi Urija ostao sam – sam na bojnom polju i tako poginuo.

Kako je samo David, kao i čovjek uopće, u svojoj izopačenost smišljen! Ljudsko zlo je krajnje lukavo, proračunato, racionalizirano. Upravo u takvo zlo stanje, ne dok još David smišlja što će učiniti, nego u trenutku kada se zlo dokraja ispunilo, kada je David počeo “uživati” u svojoj vlasti i kad se domogao onoga što je želio, stiže Božja riječ, stiže zapravo Božji čovjek Natan. Zlo se najčešće ne može spriječiti dok nastaje, dok se intronizira, ono se urušava i ruši kada se uspne na vrhunac, kada djeluje najjače i nepromjenjivo. Nažalost, do tada učini bezbrojne štete i nanese mnoge nepravde i nevolje.

Bog ne dopušta, ma koliko god vremena trebalo, da zlo nadvlada dobro, laž da prekrije istinu. David, pak, uza sve svoje zlo, opijenost moću i strašću, sačuvao je odnos i prema Bogu i čovjeku Natanu. Zadržao je otvorenost za susret s Božjim čovjekom, a time za istinu i kritiku. I tu leži osnovna razlika između Davida i neizmjerno mnogo manjih ili većih vlastodržaca i zlih ljudi koji sebi ne dopuštaju da im itko išta kaže, koji svoja zla djela svode pod svoju moć, pod zakon i propise, koji su izgubili osobnost, koje je toliko opila vlast da idu i do one krajnje perverzije da čak svoje zlo djelo tumače Bogom istine i pravde, da se postavljaju kao jedini čuvari ljudskoga odnosa i jedini tumači samoga Boga. Idu dotle da i kada ponize ili uklone čovjeka, smatraju da ti isti ljudi trebaju na isti način biti im odani.

David priznaje svoj grijeh, ispovijeda svoje zlo, čak se izručuje kazni. S Božjim čovjekom Natanom nastupa milosrdni Bog, Bog opraštajuće ljubavi i nudi Davidu novi početak, “drugu nedužnost”. Nije zanijekana istina, nije izbrisana grešna prošlost; nepravda ostaje nenadoknadiva, ali mogućnost činjenja dobra se otvara u nesagledivim horizontima, nakon što David uviđa i priznaje svoje zlo, kaje se i vrši pokoru za njega.

Slično govori i Pavao u svome Pismu kršćanima Galaćanima. Taj neumorni revnitelj za židovski Zakon, tako revan da je i duhovno a čini se i stvarno “ubijao” Isusove učenike, svoje vjerske protivnike, Božjim milosnim zahvatom doživljava obraćenje. Pavao biva zaustavljen u svome “najpobožnijem” naumu. Dok je Davida opsjela moć vladanja i umišljaj da mu je dopušteno sve, i da ljude koristi i pomiče kao svoje igračke, kad mu je strast za ženom zaslijepila i um i oči, kod Savla, inače obrazovana i pobožna čovjeka, ali dogmatizirana i isključiva, prisutna je totalitarna ideologija pravovjerja.

No, malo je, krajnje malo Davidâ i Savlâ. Naša najčešća a najgora ponašanja koja siju zlo, podjele i razdore, koja unesrećuju pojedince i zajednice, događaju se kada na najprimitivniji način strast za vladanjem bude povezana s umišljajem o posebnom, čak i božanskom poslanju, kada izostaje zdrava osobna komunikacija, kada se vlastodržac ili bilo koji moćnik u svojoj uskoći zabarikadira lažnim prorocima, udvoricama i laskavcima, kada ne prepoznaje da ga u kritici njegovih “protivnika” sustiže sama Božja riječ, kada se, naposljetku, s neotvorenošću za drugu riječ, zatvara stvarnoj Božjoj volji i milosti. Zato je – povijest to pokazuje – najgore zlo dolazilo i dolazi od onih ljudi na vlasti koji – slijepi za vrednote i gluhi za (samo)kritiku – svoju vladalačku moć duhovno ideologiziraju, legitimiraju svojom ispravnom vjerom u Boga. Najgori su režimi oni koji su zahtijevali poslušnost iz ideje svoje savršenosti ili savršenosti svojih ideja i stavova. Savršenost je tipično religijska (i evanđeoska) kategorija. No, ako ona stigne u ruke nemoralnih i tupih ljudi, ona postaje oruđe prokletstva za druge, Prokrustova postelja s nepopravljivim posljedicama. Zato su najgore vlasti one teokratske. Zato je Isus radikalno odijelio cara od Boga, zato su laična država i sekularno društvo, uza sve njihove nedostatke, najpovoljniji okvir ljudskih društvenih odnosa.

Možemo zaključiti da se Savao obratio ne samo zato što je u svom djelovanju i onom lošem bio revan, do ubijanja, nego upravo zato što je negdje u sebi ostavio mogućnost da ne radi sve ispravno, da je shvatio da svojom religioznim uvjerenjem ne može ovladati Bogom. Naravno, nimalo beznačajno nije što pisac Djela apostolskih, Luka Evanđelist, piše o Savlovoj prisutnosti kod ubijanja/kamenovanja Stjepana Đakona. Slika odlaganja Stjepanovih haljina do nogu Savla, kao da je znak Savlova daljnjeg puta, pozitivno provokativnog i samokritičkog razmišljanja o Stjepanovoj molitvi Bogu za opraštanje. Moment Stjepanova opraštanja – izgledno je – bio je zahvat i uzdrmavanje Savla u njegovoj totalitarnoj religioznoj ideologiji. Ne treba zaboraviti kako je Savao jedan, a kako su druge “ubojice” i izopačeni duhovni vlastodršci najčešće bešćutni na udes pojedinca, a onda i na – opraštajuću ljubav.

A iz odlomka današnjeg Lukina evanđelja nadaju nam se svojim bogatstvom mnogi apeli i poruke. Isus je na gozbi Šimuna farizeja. Šimun, kao i svi farizeji, uvjeren je da sve dobro radi, pogotovo da dobro i ispravno vjeruje, za razliku od mnogih grešnika. I baš u njegovu kuću dolazi grešnica. Nečuveno! Ima hrabrosti doći, jer ne dolazi k njemu nego k Isusu, jer Isus je svugdje suveren i slobodan. I dok žena ima hrabrosti ući u “farizejsko leglo”, farizej Šimun maskira svoje izopačene misli pred svojim gostom, istinoljubivim Isusom. Uskraćuje mu povjerenje, uskraćuje mu razgovor o tome o čemu stvarno misli i koji je njegov stav. Isus to primjećuje. Ne trebaju posebne nadnaravne milosti da se to primijeti. Dostatna je ljubav. Ljubav je razlikovni znak između autentičnosti i farizejizma. A to i jest najveća muka. Tu je vrhunac naših ljudskih razlikovanja. Da je David stvarno bio sposoban za ljubav, ne bi uništavao Uriju i njegovu ljubav. On je postao bešćutan za patnju pa i život drugoga. Šimun je nesposoban ili se onesposobio za ljubav da bi primijetio cjelinu žene grešnice i njezinu ljubav.

Slično i redovito događa se svima nama, pogotovo religioznima, pravovjernima (farizejima). Usuđujemo li se krenuti dalje? Isus priča Šimunu priču o dužnicima, i ta se priča odnosi na sve farizeje. Poruka priče je da zahvalnost mora biti veća od strane onog dužnika koji je više dugovao. Isus govori Šimunu kako mu kao gostu nije učinio ni ono što je bio dužan učiniti, a žena nije Isusu ništa dugovala, a toliku mu je pažnju i ljubav posvetila. Zli ljudi zaborave često svoje dužnosti, dok druge progone do u sitnicu.

Isus je izričit: Žena koja je mnogo ljubila, njoj se opraštaju grijesi. Onaj koji ljubi, on i griješi. Onaj koji je pravovjeran, on i ne ljubi i ne griješi. On se lišava i ljubavi i opraštanja kao njezina vrhunca.

Slijedi u evanđelju govor o tome kako Isus može opraštati grijehe, na što se bune pravovjerni. To je sastavnica Isusova poslanja, to je sukus Božjega odnosa prema ljudima. Šimun, farizej, ne može oprostiti i zato ne može ljubiti. Bog oprašta Davidu, oprašta Pavlu, oprašta grešnici, jer su ljubili, jer su prihvatili da im je život jedino moguć u opraštanju, u Božjoj milosti i milosrđu. Novi zaokret, naša obraćenja, povratak izgubljene ljudskosti, nalazi se u nastojanju i praktičnom nasljedovanju Božjega i Isusova praštanja, Božje milosrdne ljubavi prema drugima. No, ništa tako ne uzdrmava ljudske političke i religijske vlasti, sve moćnike i farizeje, kao kad pred njima stoji zahtjev za opraštanjem, jer osvetoljubivost je daleko jači i snažniji pokretač. Isus kroz sve svoje djelovanje inzistira na tome da je praštanje vrhunac ljudskosti i vjere u Boga. Strastveni i vlašću otupljeni vlastodršci to smatraju gubitkom sebe i izdajom vjere a i Boga, jer se po njihovom lukavom umu prava vjera praktično ostvaruje ne opraštanjem, nego osvetom i uklanjanjem grešnika. Za njih Bog nije istinit i milostiv, nego je njima u službi. Doista je najteže opraštati. (2013)

Fra Ivan Šarčević

 

www.svantosarajevo.org

上車盤| 搵樓| 豪宅| 校網| 居屋| 貝沙灣| 美孚新邨| 嘉湖山莊| 太古城| 日出康城| 九龍站 | 沙田第一城| 樓市走勢| 青衣| 西半山| 西貢| 荃灣|

electric bike| best electric bike| electric bikes for adults| e bike| pedal assist bike| electric bikes for sale| electric bike shop| electric tricycle| folding electric bike| mid drive electric bike| electric trike| electric mountain bike| electric bicycle| electric bike review| electric fat bike| fat tire electric bike| women's electric bike |

school| international school of hong kong| international school| school in Hong Kong| primary school| elementary school| private school| UK school| british school| extracurricular activity| Hong Kong education| primary education| top schools in Hong Kong| Preparatory| best international schools hong kong| best primary schools in hong kong| primary school hong kong| private school hong kong| british international school| extra-curricular| school calendars| boarding school| school day| Bursary| British international school Hong Kong| British school Hong Kong| English primary school Hong Kong| English school Hong Kong| International school Hong Kong| School Hong Kong| boarding school Hong Kong| best school in Hong Kong| School fees|