DUHOVI – rađanje Kristove crkve

Silazak Duha Svetoga (Ljubo Ivančić)

DUHOVI – rađanje Kristove crkve

Dj 2,1-11

“Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku?” Ove su riječi središte izvanrednog događaja Duhova kojim se utemeljuje Kristova zajednica – Crkva. Od Galilejaca koji su hodili za galilejskim rabinom Isusom Nazarećaninom evanđelje se proširilo po svem svijetu, u svaku kulturu i naviješta se svakim jezikom. I mi to činimo danas. Isusovo evanđelje je univerzalni jezik čovječanstva, duh Božji koji postaje propovijedanom riječi, zapisanim slovom i životnim smislom i svjedočanstvom (i do žrtvovanja života), milijuna ljudi kroz povijest.

Duhovi su svetkovina kada slavimo rađanje Crkve. Crkvu najčešće nepotpuno razumijevao samo kao hijerarhijsku organizaciju od pape do svećenika, kao birokratski aparat, kao službenu, bogatu i društveno-politički moćnu instituciju ili u boljem slučaju kao zajednicu i građevinu, kao skupinu ljudi molitelja koji dolaze slaviti misu i primati sakramente.

Duhovski događaj govori o rađanju sveopće, univerzalne, svjetske Kristove zajednice i to “odozgor”. Skupljeni Galilejci, Isusovi učenici iz jedne prezrene hebrejske pokrajine, osnaženi “šumom s neba” počinju naviještati evanđelje Partima, Međanima, Rimljanima, Arapima, a kasnije će to činiti Galima, Germanima, Slavenima, Hrvatima i Srbima i brojnim drugima. Bez “šuma s neba”, kako sveti Luka – nasljedujući slikovito izražavanje iskustva biblijskoga vjernika – označava Duha Božjega, evanđelje bi ostalo zatvoreno u židovsku sektu, ili kako se to ipak bezuspješno događalo i događa kroz povijest uz samo neku naciju i kulturu (helenističku, bizantsku, evropsku, hrvatsku…).

Nema dvojbe, Crkva je uvijek mjesna, lokalna, narodna crkva (pa i nacionalna) jer je sastavljena od konkretnih ljudi, jer se Isusovo evanđelje i njegov duh utjelovljuje u konkretne ljude, s njihovom kulturom i jezikom. No, kršćani, bez obzira na svoje tragične i skandalozne podjele na mnogo crkava, čine uvijek jednu svjetsku, univerzalnu Kristovu crkvu. I ona najmanja, obiteljska ima klicu svjetske crkve. Svima je Krist glava (mistično tijelo Kristovo), evanđelje je put života, a Duh Božji onaj koji svim članovima i crkvama daje život.

Crkva je – kako je to inzistirao Drugi vatikanski sabor, od one male obiteljske i župske zajednice, preko krajevni crkava do univerzalne crkve – Božji sakrament spasenja u svijetu. Ona je sakramentalni kvasac, sol i svjetlo svijeta za Božje kraljevstvo, ali uvijek samo ako je Krist glava svih tih crkava. Crkva je kaže isti Sabor putujući Božji narod u kojeg su uključena pokoljenja pokojnih i budućih. Nije to, opet valja naglasiti, samo i isključivo narod etnički shvaćen, niti nacionalno (državotvorno) shvaćen, nego opet Kristova zajednica ljudi iz svakog plemena, puka i jezika.

Na primjeru Isusove prakse i Isusove učeničke zajednice, u svijetu velikih sukoba, ratova i podjela, Sabor posebno zagovara izgradnju Crkve kao zajednice ljubavi, kao zajedništvo jednakih Kristovih svjedoka otvorene svim ljudima (communio u konstituciji Lumen gentium). Sabor istodobno zagovara i Crkvu služiteljicu čovjeku i svijetu (u konstituciji Gaudium et spes). Veliko je bogatstvo Crkve koje ovdje ne možemo doticati kao što su na primjer pitanje njezinih unutarnjih sastavnica, od službi do karizmi, od upravljanja do naučavanja, od odnosa između klera ( i redovnika) i “laika”, zatim njezina odnosa prema Svetom pismu, obredima i kršćanskim simbolima, ili prema svijetu, a onda unutar njega prema slobodi vjerovanja (i nevjerovanja), drugim vjerama, prema znanosti, umjetnosti, tehnologiji, i nikako na posljednjem mjestu prema svjetovnoj moći i vlasti, društvenim i svjetskim porecima.

Današnji papa, papa Franjo, poseban naglasak stavlja da Crkva treba biti Kristova zajednica otvorenih vrata (ne samo vrata na građevini-crkvi), gostoljubiva za sve koji traže da ih se sasluša, prihvati, pomogne. Još više, traži da Crkva bude Kristova zajednica izlaska, da se Crkva ne usali u brizi za samu sebe, da se ne zadovolji egipatskim loncima – ropstvom i neslobodom koju licemjerno proglašava evanđeoskom slobodom. Papa traži da crkveni službenici, biskupi i svećenici ne čekaju da njima ljudi dolaze, da njima ljudi služe nego da se upute ljudima – posebno onima koji su na periferijama ljudskoga interesa i brige, odbačenima, siromašnima, prognanima, društveno “sumnjivima”, beskućnicima, bolesnima, zatvorenicima…

I suvremeni crkveni ljudi, počevši od biskupa, svećenika koji su pritom svi teolozi, kao i redovnici i redovnice, trebali bi zastati pred središnjom rečenicom Lukina izvještaja o događaju Duhova, pred onim da su Isusove Galilejce razumjeli svi narodi. Nažalost, današnji Isusovi učenici zaboravljaju svoje Galileje i svoj jezik. Najčešće se ponašaju kao snobovi, malograđani ili duhom ispražnjeni autoproklamirani aristokrati, često samodovoljni i krajnje neobrazovani, koji dobro i ugodno žive, s maskom sveznanja. Većina se uopće boji izići među svijet, razgovarati s različitim ljudima, pa mogu nastupati samo s povišena mjesta, s pozicije moći, jer su duhom ispražnjeni puvanderi.

Mnogi crkveni ljudi govore nerazumljivim jezikom, jezikom koji ne dotiče svijet. Odgovaraju na pitanja koja nitko nije postavilo. Neki od njih parolaše sladunjavim ili svečanim, gotovo nebeskim jezikom koji nikoga ne opominje, jezikom koji ne obvezuje na obraćenje nego ljudima samo produžava duhovno bolovanje. Neki govore jezikom anđeoskog moralnog čistunstva kao da sami nisu ljudi od krvi i mesa, grešniji od većine koja ih sluša. Neki opet mehanički, neosvjedočeno ponavljaju naučeno ili prepisano. Nije problem u samom preuzimanju (ne krađi!) od drugih, jer to je doista stvar nužne tradicije, i crkvene predaje, nego je tragično da ti mehanički čitači i brbljavci ne dopuštaju da ih te riječi same zahvate i preobraze. Neki opet govore “seljačkim” jezikom (ne vrijeđajući seljake!), pa banaliziraju i sveto i svoju službu. Oni skrivaju vlastitu duhovnu lijenost, neobrazovanost i kulturni primitivizam sloganom kako se trebaju prilagoditi narodu, a pritom ustvari intelektualno ponižavaju svoje slušatelje/vjernike i vjerski ih zaglupljuju da bi ih lakše “strigli”.

Događaj Duhova je i danas aktualni Božji zahvat među suvremene “Galilejce” koji zahvaćeni Božjim Duhom svijetom pronose vatru i utjehu Isusova evanđelja – riječ opomene i riječ milosrđa. Ti oduhovljeni ljudi ne zaboravljaju odakle se pošli, s kime su pošli (komu su povjerovali), koga slušati, što i komu naviještati.

* * * *

Duh je onaj koji oživljuje (Zlatko Keser)

Duh Branitelj i Tješitelj

Duhovi

Iv 15,26-27; 16,12-15

Usprkos mnogim osiguranjima, ni suvremeni ljudi nisu bez straha. Neki novi strahovi i neke nove opasnosti nadvile su se na naš svijet i na nas. Sukobi, ratovi, sveti teror, mnoštvo toga plaši ljude. Ljudi su nesigurni, čak i vjernici na koje se gleda kao na one koji bi prvi trebali održavati barem veću mirnoću i razbor u složenim vremenima. Ponestalo je izvanjske sigurnosti. Utok i zaštita slabo se nalazi u obitelji, institucijama, crkvenim zajednicama, političkim i međunarodnim organizacijama. Djeluje sve uzdrmano i nepouzdano. I prijateljstva. Uplašeni ljudi pred opasnošću okreću glavu, ne razmišljaju nego upadaju u samoću ili kolektivna zatvaranja, kolektivno mišljenje ili čak u kakve isključive i borbene skupine koje samo prividno zaštićuju tjeskobne tražitelje sigurnosti i utjehe.

Mnogi suvremenici, i vjernici među njima, smatraju da ni svemogući i dobri Bog nije djelotvoran u svijetu. Nekamo se povukao i prepustio da loše nadvladava dobro. To je velika kušnja u vjeri; starim klasičnim jezikom kazano, to je najteže iskušenje (pa i grijeh) u vjeri, nadi i ljubavi da je Bog prepustio ovaj svijet zlu i Zlomu te da se ne zanima za svoje stvorenje, da ga ne ljubi i ne uzdržava. Bog, međutim, ne djeluje nikakvim nametljivim ni nasilnim putom. Odatle mnogi zaključuju da je nemoguće nešto promijeniti na bolje. Bog djeluje drukčije od naših ljudskih načina djelovanja. Bog je Duh, nevidljiv a prisutan, moćan i u onom što je za ljude nemoćno i beznačajno, mudar i ondje gdje je za ljude krajnja ludost i besmisao.

Bog je Duh i njegovo djelovanje u nama i preko nas u svijetu ne može bez nas ljudi. Današnja svetkovina Duhova ima temeljnu poruku da među uplašene Isusove učenike dolazi Isus i udahnjuje im svoga Duha. On ih osnažuje za izlazak iz svoga straha, preobrazuje ih u odvažne ljude. Duh Sveti je Božja sila i snaga koja djeluje u nama. Sam Bog kojega ne možemo vidjeti i za kojeg nikada ne možemo kazati s apsolutnom sigurnošću da jest on, jer bi nam u tom slučaju oduzeo slobodu, dariva se kao moćni Suradnik. Jer Bog Duh je dar, dar i darovi vjere a ne nužnost i prisila.

Duh Sveti je uvijek prisutan osobito u svim bitnim odlukama našega života. On odlučuje s nama, on nas čak nosi u odlukama kada nas cilj za koji se odlučujemo toliko nadilazi u dobru (izbor zvanja, izbor bračnog druga…) da ga možemo prihvatiti samo s velikim rizikom i samo s velikim pouzdanjem da će nas Bog pratiti na našem putu.

Isus u Ivanovu i drugim evanđeljima govori učenicima da će im poslati Duha Branitelja, Duha Istine i Duha Tješitelja. To je onaj duh kada se osjećamo usamljeni, nerazumljeni, neljubljeni a ipak ne gubimo smisao u ljubav i ljude. Duh nas ne vodi u neke zanose niti nam zamagljuje stvarnost, nego razotkriva stvarnost i odnose u svjetlu istine kako da u razboritosti nastavimo čestito živjeti, vršiti istinu u ljubavi. Duh u nama djeluje tako da brani i ono maleno dobro u nama i onu naoči nejaku istinu kojom trebamo izići u našu obitelj, zajednicu, među prijatelje, u društvo i kada oni nisu za tu istinu. Duh Branitelj je tako nenasilno moćan da čovjeku daje ogromnu snagu da dobro i istinito radi i kad su svi oko njega kolebljivi ili njemu protivni.

Duh Branitelj otklanja strahove. On čini samostalna i slobodna čovjeka, čovjeka vlastitoga uvjerenja i stabilnosti. Čovjeka koji ne odustaje od dobra unatoč svim preprekama. Pa zar ne kažemo za nekoga da je “čovjek duha”, čovjek Božjega Duha – za onoga koji oko sebe stvara atmosferu gostoljubivosti, odvažnosti, pravednosti, koji stvara odnose i život – jer Duh je životvorac. Kažemo za nekoga da je čovjek duha ako nije uzak, skučen i škrt, pod čijim rukama stvari ne umiru nego oživljuju i dobivaju iznimni sjaj, u čijim riječima odzvanja istina koja oslobađa, u čijim se poslovima (od kuhinje do kompjutora…) osjeća mir i red, pažnja i kreativnost, nježnost i odlučnost, i iznad svega ljubav da se poslom kojim se bavi nadiđu sebičnosti i prošire granice dobra.

Bog Duh je prisutan i djelatan u ovom svijetu. Duh Boga Oca koji je sve stvorio i uzdržava, Duh Isusa iz Nazareta, punine Božje objave, Duh Sina Božjega i čovjeka poput nas koji iznutra djeluje u nama, pokazuje nam put i ohrabruje nas u nasljedovanju našeg Učitelja i Gospodina. Duh Tješitelj – onaj koji nakon svih naših napora, i onih najplemenitijih a koji udaraju o ljudsku grubost, podiže i nuka naprijed. Duh Tješitelj jest sam Boga kao naša najveća životna Tajna koja nas podiže iz najgorega grijeha i zla, laži i krađe, lijenosti i malodušnosti i daje nam snagu obraćenja.

To je Duh koji ne straši, ne ostavlja nas da u njemu lijeno počivamo, nego nas prigrljuje i osovljuje na noge i ondje gdje ljubav nema nikakva odgovora, gdje vjernost udara na nevjernost partnera i prijatelja, gdje moralno djelovanje biva odgurivano ili zatomljeno bukom koristoljublja i potkupljivosti, oportunizmom i kompriserstvom. Duh Tješitelj i ondje je djelotvoran gdje bolest ili patnja oduzimaju svaki smisao, ondje gdje se ne zna kako će se prehraniti bližnje, gdje se u moralnim dilemama hodi po rubu sumnji pa i očaja, ondje gdje budućnost djeluje zatvorena a Nebo posve šutljivo.

Duh Božji – Duh istine, Duh Branitelj i Tješitelj jači je od najjačih. On iz nas i radi i moli. I onda kada ne znamo što raditi i kako moliti. Duh se za nas zauzima, kako Apostol Pavao kaže, “neizrecivim uzdasima”. On nas vodi kamo se ne usuđujemo, onamo gdje je ovladala opasnost i strah. On nas ne oslobađa dilema ni muke nego nas provodi kroz kušnje i zla, pomaže nam kako sve negativno prihvatiti i stvaralački svladati. Ne vodi nas nikakvim nebeskim putovima, nego ovim našim svakodnevnim, među bližnjima i drugima, vodi nas putem kojim je prošao Isus. Jer to je Očev i Isusov Duh. (2015)

* * * * *

Pedesetnica-Duhovi (El Greco)

Zajedništvo otpuštenih grijeha

DUHOVI

Dj 2,1-11; Iv 20,19-23

Ne događa li se često da što kršćani praktično manje nasljeduju Isusa i njegovo evanđelje, to se više pozivaju na “nejasnu” Božju volju, to više prizivaju i skrivaju se iza Duha Svetoga kao da je Božji Duh onaj koji – gotovo “fizički” prisutno – opravdava naše loše riječi i samovoljna ponašanja. Bog jest Duh a što najprije znači da ga se ne može obuhvatiti; njime se ne može upravljati; njegovu se prisutnost i djelovanje ne može određivati. On je poput vjetra, orkana koji odnosi sve naše utvrđene konstrukcije, i poput lahora koji se ne primjećuje a premješta nam nemire pameti; on je poput vatre koja sažiže unutarnje zablude i poput male i gotovo nevidljive iskre u duši koja traži obraćenje. On nije materija ali nije ni raspoloživa duhovna nejasnoća. On je sam nevidljivi ali djelatni Bog u posvemašnjoj slobodi i ljubavi. Božjim Duhom ne možemo ovladati, možemo mu se otvoriti u poniznoj molitvi, izručiti mu se jedino ispravno ako nasljedujemo Isusa koji s Ocem daruje istoga Duha.

Svetkovina Duhova proistječe iz židovske svetkovine žetve koja je opet prerasla u svetkovinu sjećanja na Sinajski savez, a slavila se pedeset dana nakon Pashe – spomena na nenadmašni osloboditeljski izlazak iz kuće ropstva. Kršćanska svetkovina Duhova je svetkovina novoga saveza Boga i ljudi iz svakoga plemena, jezika i naroda u Isusu i po njegovu evanđelju, savez po Isusovim učenicima i svjedocima njegova evanđelja. Nasuprot svevremenoj nezajažljivoj želji malih ili velikih oholih tvoraca babilonskih kula (lokalnih i svjetskih poredaka!) da dosegnu samo Nebo, da zagospodare ljudima, da se svojim “čistim” i “bez-dušnim” jezikom odvoje od drugih, kako se ne bi “onečistili”, stoji – piše Luka u Djelima apostolskim – skromna jeruzalemska zajednica Isusovih učenika raznih jezika i narodā, otvorena Božjem nadahnuću i Božjoj snazi. I svi se oni u Božjem Duhu razumiju te unatoč svim devijacijama kršćanstva njihova će poruka stići do nakraj svijeta i do nas danas.

Luka govori o novom savezu s Bogom, o novom ljudskom zajedništvu u Isusu Kristu koji nije gradio nikakve kuće, a kamoli kule, nego očitovao Božju ljubav i milosrđe prema svim ljudima i narodima. Svetkovina Duhova stoga ne dopušta nikakvo strančarenje, nikakva duhovna robovanja i uskogrudne oaze spiritualnosti, nego otvaranje prema svim ljudima.

Odlomak iz Ivanova evanđelja konkretizira tko je taj Božji Duh koji Isus “udahnjuje” u svoje učenike. Ivan ne piše o događaju duhova u plamenim jezicima, nego kaže da Isus “puše” svoj dah u svoje prijatelje. Oni trebaju disati poput Isusa. Ivan, naime, najprije govori da je Duh Božji neodvojiv od povijesnoga i uskrsloga Isusa. Isus – piše dalje Ivan – onoga istoga prvoga dana u tjednu (prvoga dana u novom vremenu), dana uskrsnuća, dolazi uplašenim učenicima koji su se u strahu zatvorili. Isus u njihov nemir donosi svoj mir. I pokazuje im rane. To je svjedočanstvo za njihovu vjeru. Bez mira koji je dolazi od Isusa i bez Isusova križa ne može se vjerovati. Bez ljubavi koja uključuje križ sve postaje fantazma, duhovnjaštvo, lebdenje po oblacima. Mir dolazi s Isusom. I radost učenika dolazi s uskrslim Isusom koji nosi rane patnje iz ljubavi.

I onda im Isus nalaže da iziđu iz svoga straha, svoga “zatvora”. Radost dosegnutoga susreta mora se naviještati i svjedočiti u svijetu, izvan dvorane posljednje večere, i izvan svetih prostora, posvuda, do nakraj zemlje, na svim jezicima i u svim narodima. Veli im izričito Isus: “Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas.” I dahom svojim, opisuje Ivan, Isus učenicima daruje svoga Duha. Tako nadahnuti učenici su poslani u svijet da otpuštaju grijehe.

Učili smo o darovima Duha Svetoga: o mudrosti, razboritosti, jakosti…, o raznim karizmama i plodovima Duha o kojima Pavao piše: o daru prorokovanja, upravljanja, poučavanja, o daru jezika, čudotvorstvu… Prema Ivanu, međutim, najveći dar Božjega, Očeva i Isusova Duha jest otpuštanje grijeha. I doista nema ništa tako neočekivano snažno, ljudskoj logici najčešće i neshvatljivo, a ipak tako moćno da mijenja i vlastito tijelo kao – otpuštanje grijeha. Zar spontano i ne kažemo za nekoga tko je oprostio grijeh drugoga da se ponio božanski, kao Bog? I zar ovaj svijet i mi u njemu nismo nabrekli od često zatomljene ali neugasive čežnje za jednim novim svijetom, za novim ljudskim zajedništvom, zajedništvom otpuštenih grijeha? Zar ne čeznemo za Isusovom zajednicom, Crkvom koja će biti utočište grešnim ljudima, svima onima koji su slomljeni pod teretom svojih i tuđih zala?

Ne, ne radi se ni u kojem slučaju o umanjivanju čovjekove grešnosti ili nijekanju grijeha i zločina čemu smo svjedoci u našim većim i manjim babilonskim zajedništvima. Upravo je riječ o suprotnom, o senzibilnosti za grijeh, u priznanju svoje grešnosti ali i o još većoj vjeri da se na ovoj zemlji može obitavati jedino u miru i s otpuštenim grijesima. Otpuštanje grijeha ne znači njihovo mehaničko brisanje, nego priznanje i izlazak u novi život, nezatvaranje u staru grešnost. Božji Duh otpuštanja grijeha stvara novu zemlju i novo nebo, zapravo nove ljude i nove odnose.

Ako pažljivo slušamo evanđelje vidimo da Isus ne daje svojim učenicima tek “vlast” da otpuštaju grijehe, nego im nalaže, gotovo zapovijeda da to čine uvijek i svima. Svi su Isusovi učenici obvezani na opraštanje grijeha. Jer i Isus je poslan od Oca grešnicima da im otpusti grijehe, da ih izvede na slobodu od grijeha i iznova u njima probudi sposobnost za praštanje kako sebi tako i drugima u vjeri da Bog oprašta. Isus je poslan da grešnike (a kojih drugih ljudi ima na zemlji!) nadahne za milosrdnu ljubav.

Ne postoji veća sličnost s Bogom od praštanja, od otpuštanja grijeha. Zar to nije najveće čudo koje čovjek može učiniti? Opraštanjem, tom bezgraničnom Božjom ljubavlju koja se objavila u Isusu Kristu, produhovljuje se ovaj svijet, naše obitelji, zajednice, narodi i države, ovaj svijet. Preobražavaju se u neslućenu radost ljudskoga zajedništva u svim svojim razlikama, jezičnim, kulturnim, nacionalnim, religijskim. Ako pak grijehe svoje ne priznamo, ako svoje grijehe i grijehe drugih zadržavamo, ako ih uskratimo Božjem osloboditeljskom Duhu, i dalje ćemo graditi svoje tašte kule i unesrećujuće fantazme, i dalje ćemo se zatvarati u svoje strahove, ratničke utvrde, depresije i paranoje. Svetkovina Duhova je radosna svetkovina zajedništva oproštenih grijeha. Onaj tko vjeruje da je mu je Bog oprostio i ono što sebi ne bi, ili što mu drugi ne mogu oprostiti, onaj tko vjeruje da su ljudi u stanju opraštati, taj je u stanju graditi duhovsko zajedništvo, Kristovu Crkvu. (2014)

* * * * * *

Duhovi (Vladimir Blažanović)

Ljudi jednoga jezika

DUHOVI

Iv 20,19-23

Pedeset dana nakon Uskrsa, kršćani slave svetkovinu Duhova. Pedesetnica je svetkovina koju je židovski narod izvorno slavio u ljeto, kao svetkovinu žetve. A onda, s vremenom, preoblikovali su je u slavlje pedesetog dana nakon svetkovine Pashe, Izlaska, kao svetkovinu-spomendan na primanje Božjeg Zakona na Sinaju, primanje Deset zapovijedi. U kasnijim vremenima, pod utjecajem proroka, posebno Izaije, Jeremije i Ezekijela, svetkovina će označavati “novi savez” Boga i njegova naroda, savez čiji se zakon i zapovijedi upisuju ne više na kamene ploče nego u ljudske glave i srca koje će Božji Duh razmekšati, odkameniti a mrtve/usahle kosti će isti Duh oživjeti i učiniti da hode Božjim putom.

Kršćani, nasljedovatelji Isusa iz Nazareta, Židova, koji ga prepoznaju i ispovijedaju kao Božjeg Mesiju i Spasitelja, Učitelja i Gospodina, nastavljaju na biblijsku vjeru, na židovsku vjeru. Božji Duh koji silazi na Isusove učenike, jest Očev i Isusov Duh. Isus obećava svoga Duha Branitelja i šalje ga na svoje učenike. Obećava onoga koji će učenike uputiti u sve što je Isus govorio i činio. On će, imamo to iskustvo, biti prisutan u odlučnim životnim situacijama, jer sve bitne životne odluke (izbor zvanja, izbor bračnog druga, moralne dileme…), sve teške probleme i patnje, ako ih dosljedno i strpljivo podnosimo i u njima donosimo odluke, nisu plod samo našeg izračuna, nisu rezultat našeg računajućeg uma, nisu u konačnici nikada dokraja samo naše odluke, nego su uvijek odluke u kojima jedan dio ostaje nepristupačan našem proračunu. Netko s nama odlučuje. Netko božanski. Sve bitne odluke za dobro, odluke su vjere, povjerenja i nadahnuća: Netko /Božji Duh/ nama tako blizak i intiman “upućuje” nas u istinu, brani nas i od tuđeg i našega zla ili nas stvaralački tješi u patnjama. Iako nam djeluje da smo krajnje sami, Netko tako prisutan s nama još odlučuje i naš rizik postaje realno smislen više od najopipljivije zbilje. Taj Božji Duh nas vraća Isusovom životu, njegovim riječima i praksi da u njima pronađemo siguran oslonaca i jasan životni putokaz.

Drukčije je pak sa zlom i grijehom. Odluke za zlo, naši grijesi, dio su naše redovito brze i samostalne odluke, bez obzira koliko se “izvlačili” na nesamostalnost ili zavođenja sa strane, čak i na ono perfidno izvlačenje kako smo zavedeni od samoga đavla. U odlukama za zlo nema toliko dileme kao za dobro, nema toliko ni samoće, ili slikovito kazano nema unutarnjega nemira traženja, nema nespavanja i razmišljanja. Odluka za zlo i grijeh se nameće sama od sebe. Kod nje je kao sve jasno i tako se predstavlja kao da tom odlukom mi potvrđujemo svoj identitet. I najgore je što se tako pojednostavljeno, gotovo normalno, predstavlja kao odluka za “dobro”. Tek kasnije, ako i tada, uviđamo konkretni grijeh. No, rijetko se to doista uviđa. Ako bi se to stvarno uvidjelo, značilo bi to da se obraćamo. Nesposobnost za uviđanje krivnje i grijeha čini od nas zatvorene ljude koji dijele svoje zajednice i unose nered i podjele. Odluka za zlo, i kada djeluje da nije samo naša odluka, uvijek je samostalnija u smislu svojeglavosti od odluke za dobro. Odluka za zlo nema sumnju, ona i Boga i Božji Duh zlorabi za sebe.

No, vratimo se današnjem evanđelju. U kratkom odlomku iz Ivanova evanđelja, govori se kako su se učenici, onoga prvoga dana, misli se uskrsnoga dana, u strahu od Židova, zatvorili. Baš u takvoj situaciji kada je sve zatvoreno, Isus dolazi svojim učenicima i u njihov strah i nemir donosi svoj mir. On ih svojim mirom osnažuje. Zatvorenim pojedincima, zatvorenoj zajednici Isus dariva svoj mir. U bilo kakvoj nevolji i tjeskobi, prvo što Bog po Isusu dariva čovjeku jest mir. To je mir konkretnoga Isusa Krista (Isus pokazuje svoje rane), Isusa raspetoga, ne samo Krista proslavljenoga nego i onoga zemaljskoga, koji je hodio od Galileje do jeruzalemske Golgote. A  onda to znači da Isusov mir nije mir groba i lažne šutnje, prisilni mir kojega uspostavljaju moćnici i zli ljudi svijeta, niti intimistički mir samozadovoljstva u odnosu s privatnim Bogom, nego je to nenasilni mir povezanosti s Bogom ali i mir s drugima i za druge, aktivni mir angažiranih riječi i pokreta, mir praktične istine i pravde, djelotvorna milosrđa, pomaganja i solidarnosti s obespravljenim ljudima.

Nakon što drugi put pozdravlja svoje učenike pozdravom mira, Isus učenicima prenosi drugu svoju poruku. Zatvorenim učenicima i zatvorenoj zajednici upućuje riječi poslanja. Jer je Bog Otac mjera našega ljudskoga djelovanja, Isus, jer je poslan od Oca, izvršenje istog poslanja zahtijeva od svojih učenika. Isusovi učenici ne mogu ostati u skrovištu, sklonjeni od svijeta. Moraju izaći iz svojih zaklona, zatvora i zatvorenosti. Moraju ponoviti Isusov put u svome vremenu i na svoj način, usred ljudi, usred svoga društva. Moraju u svom svijetu, sve do nošenja svoga križa, naviještati i životom svjedočiti Isusovo i evanđelje.

A onda – piše Evanđelist Ivan – Isus, nakon što je dvaput izgovorio riječi mira i poslanja dahne u svoje učenike i kaže im: “Primite Duha Svetoga!” I nastavlja da je sastavni dio mira i poslanja, na poseban način djelovanja po Duhu Svetom – otpuštanje/opraštanje grijeha.

Zapetljavamo se često u razumijevanje Duha Svetoga. A on je Božji, Očev i Isusov Duh opraštanja grijeha, Duh smilovanja i milosrđa, Duh nove nade, Duh novog Božjeg početka i saveza s nama ljudima, Duh novih odnosa među ljudima na osnovi otpuštanja dugova.

Opraštanje grijeha je nužno jer su najčešće naše odluke odluke za zlo, pa i onda kada se one maskiraju u dobro. Najveća, pak, odluka za dobro je opraštanje grijeha, jer je i Božja milost i milosrđe osnova odnosa s čovjekom. Nije ovo pesimističko nego realno gledanje na nas ljude. Zato će se rađanje novoga čovjeka po Duhu, stvaranje novih odnosa i novoga svijeta, događati opraštanjem grijeha.

Opraštanje grijeha nije pridržano samo svećenicima, nego je Božji dar svim ljudima. Ako se ne opraštaju grijesi, čovjek ostaje zatvoren u svome nemiru, ne ostvaruje svoje osnovno poslanje na zemlji, izopačuje se i griješi protiv Svetoga Duha, protiv Boga. Opraštanje grijeha nije nimalo lagano. Ali u njemu se ostvaruje punina ljudskosti koju Isus traži od svojih učenika. U protivnom, čovjek ostaje u svom zatvoru, izoliran od ljudi, sunovraćuje se u svoju ranjivost ili grešnost, uvijek u strahu i prepadnut, uvijek u mračnoj obrani svoga ega. Opraštanje grijeha čini čovjeka slobodnim, oslobođenim straha. On se ničim ne naoružava. On ima samo opraštajuću ljubav. Onu ljubav koja je jača od svih grijeha i od svakoga zla.

Ako čovjek ne oprašta grijehe – a nimalo to nije lagano – ostaje prikovana pogleda ako ne na sebe onda na zlo i grešnost drugoga. Zalijepljen za grijeh i mrak bližnjega, on bližnjemu oduzima mogućnost novoga početka, novoga saveza s Bogom. Drugoga stalno pravi dužnikom (krivcem) i ne dopušta mu da se iznova osovi i krene na novi put. Opraštanje grijeha, povezano s Isusovim darom Duha Svetoga, naglašava kako Bog na ovoj zemlji ne čini ljude mirnima i skladnima međusobno bez njih samih.

Ako se gornje ima u vidu, onda i značenje plamenih jezika, govor i razumijevanje tuđih jezika, o čemu Luka piše u Djelima apostolskim, ne odnosi se na puku lingvističku moć kojom bi netko govorio mnoštvo stranih jezika, nego na prekid babilonske zbrke, odustajanje od nerazumijevanja iz neotpuštanja krivnje i grijeha, a uspostavljanje svjetske zajednice ljudi koji opraštaju grijehe jedni drugima i stvaraju nove odnose među ljudima – stvaraju Božje kraljevstvo. Tako svetkovina Duhova govori o novoj dimenziji ljudskoga zajedništva, svih ljudi i naroda. Ono se događa u Isusovom Duhu jednim duhovnim jezikom – jezikom opraštanja grijeha. (2013)

Fra Ivan Šarčević

www.svantosarajevo.org

上車盤| 搵樓| 豪宅| 校網| 居屋| 貝沙灣| 美孚新邨| 嘉湖山莊| 太古城| 日出康城| 九龍站 | 沙田第一城| 樓市走勢| 青衣| 西半山| 西貢| 荃灣|

electric bike| best electric bike| electric bikes for adults| e bike| pedal assist bike| electric bikes for sale| electric bike shop| electric tricycle| folding electric bike| mid drive electric bike| electric trike| electric mountain bike| electric bicycle| electric bike review| electric fat bike| fat tire electric bike| women's electric bike |

school| international school of hong kong| international school| school in Hong Kong| primary school| elementary school| private school| UK school| british school| extracurricular activity| Hong Kong education| primary education| top schools in Hong Kong| Preparatory| best international schools hong kong| best primary schools in hong kong| primary school hong kong| private school hong kong| british international school| extra-curricular| school calendars| boarding school| school day| Bursary| British international school Hong Kong| British school Hong Kong| English primary school Hong Kong| English school Hong Kong| International school Hong Kong| School Hong Kong| boarding school Hong Kong| best school in Hong Kong| School fees|