Kada, kako i što moliti?

Kada, kako i što moliti?

VII. uskrsna nedjelja

Dj 7,55-60; Otk 22,12-14.16-17.20; Iv 17,20-26

Sva tri današnja čitanja govore o molitvi. Ona nam mogu pomoći pri pitanju kada, kako i što moliti. Ona nam govore da nema trenutka u kojem se ne može moliti. Pritom, ne smetnimo s uma nije riječ o molitvi s puno riječi. Osvrnimo se ukratko na sva tri čitanja, s priznanjem da molitva Bogu nadilazi svaki njezin opis, svaku napisanu i izgovorenu riječ.

U prvom čitanju riječ je o prvom Kristovom svjedoku – Stjepanu Prvomučeniku i njegovoj molitvi u trenucima nasilne smrti. Stjepan je bio obrazovan čovjek u vjeri. Nastradao je zbog slobode svoga mišljenja i govora, zbog dosljednosti svoga života. Glavarima svećeničkim, starješinama narodnim i pismoznancima Stjepan je tumačio drukčije od njih povijest Boga s ljudima. I za to svoje znanje, po kojem je i živio, podnio je odbacivanje svojih sunarodnjaka i sramotnu smrt kamenovanjem. Njegovi protivnici nisu mogli slušati njegovo svjedočanstvo vjere, nego su, kako piše, počeli galamiti, “zatisnuli su uši” i uklonili ga iz grada, iz živih.

Stjepan je umro izgovarajući molitvu. Molitvu totalnog predanja Bogu (Gospodine Isuse, primi duh moj!) i molitvu za opraštanje svojim neprijateljima (Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!). Stjepan je postao uzor kako se odlazi u smrt za svoja uvjerenja, za svoje ideale. Nažalost, kako je sve podložno manipulaciji, tako se sa Stjepanom i njegovom smrću čitavu povijest služe nasilnici. Stjepan odlazi u smrt sam, ne povlači u smrt druge kako ga često veličaju oni koji su usmrtili mnoge, koji i danas “kamenuju” nedužne. Stjepan je uzor sigurnosti u vjeri da Bog ima zadnju riječ u ljudskom životu i ljudskoj povijesti, a ne vlastodršci-kamenobacači.

Drugo čitanje iz Otkrivenja govori da Bog nije nezainteresiran za ljude, za naš život. Bog neizbježno dolazi prosuditi ljudsko djelovanje. Nitko nije nevidljiv niti zanemaren. Nitko se ne može izmaći Bogu koji je početak i svršetak života i povijesti. Pisac Otkrivenja piše prvim kršćanima u njihovim progonima da izdrže u svome svjedočenju. Njihova molitva je poziv Kristu Gospodinu da bude uz njih. Kraj posljednje knjige kršćanske Biblije, kraj Otkrivenja, kraj zapisane objave jest molitva-vapaj: Dođi, Gospodine Isuse!

I danas postoje ljudi i vjernici kojima u patnji i stradanju ostaje jedino zaziv Isusu da bude aktivno prisutan. Toliko je među nama ljudi koji su nepravedno ozloglašeni, koje njihovi najbliži iskorištavaju i izrabljuju. Toliko je očitih patnji a i skrivenih suza kojima je ostala samo jedna molitva za Božju blizinu, za Isusovu prisutnost. Toliko nas je, s druge strane, koji ne znamo, kao što i Stjepan kaže za svoje protivnike, da ne znamo što činimo. Mnogo se zla čini zatisnutih ušiju i slijepih očiju a da se misli da se čini dobro.

Posljednja biblijska molitva poziva nas da i mi u svome životu zazivamo Gospodina da nam dođe u pomoć, da se – poput Stjepana – hrabro suočavamo s protivštinama u našem životu. Početak kršćanske molitve trebao bi biti zaziv: Dođi, Gospodine Isuse! To je prošnja da mislimo, govorimo i radimo sukladno Isusu. Kraj bi kršćaninove molitve mogao biti ono što je Stjepan, vjerni svjedok, nasljedujući svoga Gospodina, izrekao: Gospodine, primi duh moj! i: Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh! Molitva izručenja sebe i opraštanja neprijateljima.

U odlomku iz Ivanova evanđelja također je riječ o molitvi. O kraju Isusove molitve Bogu Ocu na Posljednjoj večeri. Isus moli da njegovi učenici, i učenici njegovih učenika, sve do nas danas, budu jedno kao što su Isus i Otac jedno. Isus moli Oca da njihovo jedinstvo bude uzor jedinstva njegovim učenicima. Ne moli Isus za neko “svjetovno”, nacionalno jedinstvo ili jedinstveno svjetsko tržište, nego jedinstvo u vjeri i ljubavi. Isus ne moli za ono jedinstvo koje bi isključivalo druge, nego je to jedinstvo otvoreno za sve ljude.

Kada, međutim, mi ljudi tražimo jedinstvo, kada to čine vjernici, kršćani, to je jedinstvo, nažalost, skoro uvijek mišljeno kao jedinstvo “protiv” nekoga drugoga (nacionalnoga, religijskoga, crkvenoga ili nekog drugog protivnika ili neprijatelja). Zar se toliko puta ne čuje: Samo ako budemo jedinstveni, moći ćemo pobijediti?! To nije sadržaj Isusove molitve. Naprotiv, riječ je o jedinstvu u kojem ima mjesta za sve ljude. Riječ je o tome da su različiti ljudi jedinstveni u vjeri u Krista, da se tako ljube kao što se ljube Otac i Sin, Bog i Krist; da se ljudi tako ljube kao što Isus ljubi svoje učenike i sve ljude. Ta ljubav i to jedinstvo su primjer drugima u svijetu. Tada će drugi ljudi vidjeti da su kršćani vjerodostojni svjedoci svoje vjere.

Jedinstvo vjere i ljubavi prema Bogu i ljudima na Isusov način nasušno je potrebno našem vremenu. Vremenu koje je označeno podjelama, nasilnim i lažnim jedinstvima, i u crkvi i crkvenim zajednicama, u kojima se istinoljubive mirotvorce proglašava djeliteljima i razaračima jedinstva, u kojima se nameće opresivna tolerancija i lažna zajedništva pod nasiljem oholih poglavara i licemjernih pastira. Potrebno je jedinstvo u vremenu razjedinjavanja i usmrćivanja u ima lažnog jedinstva u Bogu, u vremenu stranaca, izbjeglica i tolikih nesreća sve zbog nagomilavanja novca i bogatstva moćnika (političara i crkvenjaka) koje bezbožnički pokrivaju vjerom u Boga.

Današnja nedjelja nas poziva da učimo moliti poput mučenika Stjepana, poput molitelja s konca Svetoga pisma, da poput Isusa molimo i mislimo, govorimo i djelujemo u našem podjelama i sukobima ranjenom svijetu, ali ipak uvijek Božjem i Kristovom ljubavlju spašenom svijetu. Govorimo i mi: Dođi, Gospodine Isuse. Tebi se izručujem. Daj da se međusobno ljubimo kao Otac i ti. Oprosti moje lažno neznanje i moj skriveni grijeh prema bližnjem. Oprosti mi što svoje zlo skrivam vjerom u tebe. Nauči me opraštati mojim bližnjima i neprijateljima…

* * * * * * *

U čemu jedinstvo?

VII. uskrsna nedjelja

Iv 17, 20-26

U posljednjoj smo uskrsnoj nedjelji. Slušali smo odlomak iz Ivanova evanđelja, dio Isusove molitve Ocu, nazvanom i Isusovom velikosvećeničkom molitvom. Ova molitva svjedoči da je Isus iz Nazareta jedinstvena osoba povijesti čovječanstva, jedinstvena u svome odnosu prema Bogu i prema ljudima. I uistinu nema na zemlji uzvišenijega imena i osobe unatoč svim nevjerodostojnostima kršćana kroz povijest, unatoč svoj grešnosti i nedosljednosti nas današnjih kršćana.

Što Isus moli Oca? Najprije za one koji će povjerovati na riječ Isusovih učenika. Isus, dakle, moli za sva one koji će slušati govor o njemu, koji će svojim životom svjedočiti za njega. Isusova molitva Ocu dosiže i nas danas i naše suvremenike. Kršćanstvo je vjera svjedoka, vjera koja se prima slušanjem i prenosi uvjerljivošću istine, egzistencijalnom zahvaćenošću da je Isus Božja objava, očitovanje Božjeg milosrđa svim ljudima. I to je okosnica jedinstva.

Nadalje, Isus moli da njegovi učenici svoj stvarni zavičaj ne zasnivaju na zemlji nego na odnosu koji on ima s Ocem i koji je on imao s učenicima. Eshatološki moment, uozbiljuje boravak na zemlji. U tome nema prezira i bijega iz svijeta, nema ni nasilja ni pretvaranja društva u teokratsku naseobinu. Odnos prema Isusu i njegovu Ocu daje pravu vrijednost svim zemaljskim zbiljama i one dobivaju još veće značenje nego što ga imaju bez odnosa s Bogom. Bez Boga, ljudi i stvari „podivljaju“, nastaje konfuzija njihovih značenja, koliko god ljudi bili “jedinstveni”. Pa čak ako se i ne bi vjerovalo u Boga, to najuzvišenije, prvo, jedino i jedincato mjesto koje vjernici pridaju Bogu, ne bi smjelo biti zauzeto nijednim čovjekom, idejom (ideologijom), ili bilo kojom zemaljskom vrednotom, pa ni ljudskim jedinstvom. Uostalom, svjedoci smo i danas kako se ljudi lako ujedinjuju u zlu, u uništenju drugoga. U tome se sporazume i oni koji se inače ne podnose.

Kada razmišljamo o jedinstvu za koje Isus moli, nastaju nemale poteškoće naših razumijevanja i tumačenja. Jedinstvo učenika na koje Isus poziva i moli Oca ne zasniva se na nekim ljudskim načelima, nego najprije na odnosu s Bogom. Nitko od ljudi nije konačno mjerilo jedinstva. Jedinstvo zatim ne označava poništavanje originalnosti ni slobode pojedine osobe, nego onu vrstu jedinstva gdje zajedništvo osoba omogućuje upravo procvat pojedinačnosti pred Bogom koji zahtijeva poštivanje razlika u ljubavi.

Posvuda čujemo gotovo vapaje za jedinstvom: u obitelji, u raznim zajednicama; u Crkvi se govori o jedinstvu, osobito o jedinstvu s poglavarima, traži se narodno jedinstvo. U tome često ima krivih, grešnih i za pojedince i rubne zajednice zavodljivih poziva s katastrofalnim posljedicama. Nerijetko su to samo pozivanja na poslušnost i tiraniju jednoga, na monopol jednoumlja ili jednostranačja koje čitave skupine i zajednice odvodi u nepopravljivu nesreću. To je u povijesti kršćanstva sve do naših dana, do posljednjega rata, izazvalo mnogo nepravdi, preseljavanja, konfliktâ i krvi. Pa zar se ne pitamo kako to Isus nije mogao ostvariti jedinstvo sa svojim “protivnicima” i zašto je on nastradao ako mu je bilo stalo do jedinstva. Zašto je nastradao i njegov učenik Stjepan, kako čitamo u prvom čitanju, ako mu je bilo stalo do jedinstva sa svojim suvjernicima i svojim narodom? Zašto radi jedinstva nije šutio?

U našim zajednicama i zajedništvima, zajedničkim naumima i poslovima, prepuno je lažnoga, ubilačkoga jedinstva. I oni koji najčešće zagovaraju jedinstvo nekada i nisu svjesni koliko su umišljeni i koje zlo nanose drugima. Ako mislimo da se to ne odnosi na nas, sjetimo se svih zlih vođa u daljoj i bližoj povijesti. Isus nije – kako to često oni na vlasti i moćnici čine – postavio načelo jedinstva tako da se ni s kim ne zamjeri, da se nikoga ne vrijeđa, da se oduzme svaka kritičnost prema poglavarima. Naravno, da Isus nije postavio vrijeđanje kao svoje životno načelo. To ne smije biti ni načelo u ponašanju njegovih učenika. Isus, međutim, temelji jedinstvo na odnosu prema Ocu i odnosu prema istini. Zato su neodrživi i neevanđeoski naši govori i pozivi na jedinstvo ako ih pokreće utilitarni stav prema istini, da se istina prešućuje ili iskrivljuje radi lažnog jedinstva, ili da se sačuva pozicija kompromiserskim i oportunističkim računicama, nezamjeranjem ikome, osobito neraskrinkavanjem zla, što onda za posljedicu ima ne samo nijekanje slobode mišljenja i govora, osude istinoljubivih ljudi kako se to dogodilo Stjepanu i drugim Isusovim učenicima, nego u zlo se odvode mnoge ljude, čitave zajednice i narodi.

Jedinstvo, dakle, nije uniformnost, jednoobraznost mišljenja i djelovanja. Ono ne poništava razlike nego ih afirmira. I jedinstvo se nikada ne zavodi prijetnjom, silom i kaznama. Zasigurno kršćanski nauk o svetoj Trojici, na otajstven ali ipak shvatljiv način, ako išta, ipak govori o jedinstvu razlika osoba koje žive božansko zajedništvo. I činjenica da imamo četiri Evanđelja, četiri zapisana svjedočanstva o Gospodinu Isusu, kao osnovnu normu svoga djelovanja, govore o jednom jedinom Spasitelju, ali na četiri ipak različita načina. Stoga je zajedništvo osnovna oznaka jedinstva, a ne jedinstvo kao tiranija jednoga, dio onoga što uz kategoriju osobe i slobodu, kršćanstvo nudi svijetu, ostavlja mu kao najljepši miraz.

Isusova molitva za jedinstvo učenika ukazuje i na najgrešniju stranu njegovih učenika: razdijeljenost, posvađanost, sukobe i raskole. Riječ je najprije i uvijek o jedinstvu kršćana u Isusu Kristu, a ne jedinstvu u zemaljskim ciljevima, osudi drugih i postavljanjem sebe za mjerilo. Najgore zlo siju oni koji pod krinkom “svoga jedinstva” ušutkuju i nište razlike. Veliko zlo čine oni koji iz kompleksa nepotvrđenosti, skrivene dominacije i s maskom duhovne širine, potiru stvarne razlike među ljudima. Za kršćane, samo jedinstvo u Isusu Kristu, a ne – kako mi to uvijek želimo – jedinstvo na moj način, po mom mišljenju, u mojoj Crkvi i mome vjerovanju, jest preduvjet da nam drugi povjeruju da smo pronašli sreću i smisao života. Mi se štoviše vrlo lagano ujedinjujemo u zlu, u onome što je protiv drugih, ne naših, osobito onih boljih od nas. Mi se bez puno dvoumljenja solidariziramo sa zločincima, jer nam je kao i njima više stalo do važenja i moći nad drugima, nego do istine i zajedničkog dobra. Pod jedinstvom često skrivamo svoje sebične interese i tako još više dijelimo ljude i svoj svijet.

Nejedinstvo, oholost i bahatost kršćana smetnja je kršćanskoj vjerodostojnosti. Nisu dakle zloba, grešnost, nedostatna obrazovanost, duhovna lijenost, neznanje ili glupost drugih, inovjeraca i nekršćana, agnostika ili ateista, prepreka da se susretnu s Isusom, jedinstvenim Spasiteljem svijeta, nego naše kršćansko licemjerje, naše raskolništvo, naše grčevito prisvajanje Isusa samo za sebe, naše preplašeno i trgovačko kalkuliranje s njegovim evanđeljem i neživljenje po njemu samo da se sačuva pozicija na koju smo stigli samosažaljenjem, smicalicama ili trgovinom.

Uskrsno vrijeme traje još jedan tjedan, do Duhova. Ulazimo uskoro u tzv. vrijeme kroz godinu, u obično vrijeme, u običnosti naših dana iz kojih i ne izlazimo. Svijet, veli Ivan Evađelist, nije upoznao Isusa, ni to da je poslan od Boga. A jesmo li mi? Kroz povijest neki su u to povjerovali, i Isus im je očitovao tko je Bog, tko je Otac nebeski i što je smisao života. Možemo li se mi pridružiti svjedocima istine u ljubavi koja se očitovala u Isusu? Možemo li ljubiti i Boga i ljude, od bližnjih do nedragih, onako kako je Isus ljubio i ljubi? Ili ćemo i dalje namatati tiraniju svojih zemaljskih projekata jedinstva! Jedinstvo s Isusom je jedinstvo u istini i ljubavi a ne samo u pristranoj, sebičnoj ljubavi bez istine. Lažno jedinstvo je unosno i ne žrtvuje sebe nego druge. Jedinstvo s Isusom košta raznih kamenovanja. Stjepan i mnogi drugi su tome svjedoci. (2013)

Fra Ivan Šarčević

 

www.svantosarajevo.org