Isus se očituje kao čovjek

Isus se očituje kao čovjek

I. korizmena nedjelja

Pnz 26,4-10; Rim 10,8-13; Lk 4,1-13

Ako bi nekoga od nas netko upitao da mu kratko kaže svoju vjeru, u koga i zašto vjeruje, što bismo mu rekli? Možda bismo izbacili par naučenih svetih fraza o Bogu Stvoritelju ili Isusu Spasitelju koji je bio najbolji čovjek. Netko bi recitirao možda Vjerovanje. Netko bi kazao pa vjerujem, jer sam tako odgojen, moji su to činili, jer su bili Hrvati. Možda bi se netko ljutnuo da ga se uopće takvo što tko usudi pitati, jer je vjera nešto samorazumljivo.

Vjera je dar, ali ne samo dar s neba, nego i dar ljudi. Ona se baštini, stječe, ali i uči, čitava života. Vjera se međutim ne uči samo od drugih, nego i osobno, i kroz teške kušnje. Istinski vjernici uvijek kažu da su najmučnije životne kušnje one u vjeri i da se jednom dosegnuti stupanj vjere ne može trajno zadržati, nego se potvrđuje čitava života. Štoviše, pokazuje se životni paradoks da je lakše vjerovati u mlađim nego u starijim godinama, te da mnogi ljudi stare i umiru u krizi i ljudskosti i vjere. S godinama, umjesto da se vjernik oslanja sve više na Boga, on svoju vjeru više osigurava nagomilavanjem bogatstva, dominacijom nad ljudima ili vjerovanjem u Boga koji će biti na usluzi po ljudskoj volji.

U današnjem odlomku Lukina evanđelja govori se o vjeri koja prolazi kroz kušnje. Isus je, čovjek, jedan od nas, i kao pripremu za svoje javno djelovanje, biva izložen đavlovim napastovanjima. Važno je uvidjeti da se ništa, pa ni kušnja, ne događa bez Boga, jer se veli da je Isus kroz pustinju vođen ne đavlom nego Duhom Svetim. Đavao nije veći od Boga, nisu oni dva jednaka (metafizička) principa, princip dobra i princip zla. Bog je, stalno se ponavlja kroz Bibliju, onaj koji pripušta zlo. On je gospodar i sotone (oca laži, tužitelja i protivnika ljudi), Bog je gospodar zlih sila (demona). Pismo također kaže da čovjek nikada do kraja ne može otkriti sve uzroke zla, ali je svatko osobno odgovoran pred zlom i uvijek ima dovoljno vremena da se zlu odupre te da svu krivnju ne može prebaciti na đavla.

Đavolske kušnje nisu lako prepoznatljive kao takve. Đavao nije crn ni ružan, nego privlačan, dolazi u svjetlu (i ime Lucifer kaže da nije sijač mraka nego je svjetlonoša), umivena lica, rekli bismo danas u odijelu, namirisan i s lijepim riječima. Nudi čovjeku najpotrebnije, obećava sve ljudsko koje se zadobiva bez velika truda. Đavolske kušnje ne traže razmišljanje, nikakav napor duha, nikakvu moralnu dilemu. Kušnje razbuđuju ono što je čovjeku prirodno potrebno, prirodno svojstveno: hrana, vlast i čuda, odnosno korisni, zli i čarobnjački bog. “Napasnik nudi svoju sliku Boga koja ima svojega potajnog saveznika u nama samima, u onim najelementarnijim i najsuptilnijim dubinama našega bića. To je slika moćnog i korisnog Boga koji se takvim pokazuje i iskazuje upravo onda kada to čovjeku treba. […] Naravno, njega treba također provjeriti; je li vrijedan da mu se vjeruje. Napasnik, otac laži, od početka čovječanstva sugerira sliku zavidnoga Boga koji prikraćuje svoja stvorenja. Što je onda naravnije od provjere?” (S. Kušar).

Način kušnje je uvijek zavodljiv. Đavao “napada” i “ugrožava” samu biti onoga koga kuša. Tako je u Isusovim kušnjama na ispitu njegova bit, njegovo božansko podrijetlo. Đavao mu svaki put kaže: Ako si Sin Božji, učini to i to… Kao što i mi posve prirodno najčešće i molimo Boga: Ako si Bog, sad se pokaži… Đavolske su kušnje izokrenuti načini znanja i vjere, potvrde i priznanja Boga i čovjeka. Đavao iskušava samu bit identiteta, ondje gdje čovjek misli da je najjači. Isus je, čitamo, odbio kušnju da bude samo Božji sin, a da ne bude čovjek.

Prva kušnja odnosi se na kruh, na materijalno, na zahtjev da Isus kao Božji sin nekorisno kamenje pretvori u hranu života. Isus je kratak i jasan. Kruh je važan, ali se ne živi samo od kruha. Vjera nije svediva na hranu, na bogatstvo i novac, na ekonomiju, u konačnici na Boga profita i materijalne koristi, a onda ni na Isusa kao Božjeg sina kao sredstvo bogaćenja.

Druga kušnja odnosi se na vlast, na zavodljivu napast da se bude društveno jak i slavan, na čovjekovu prirodnu volju za moć, na nezajažljivu potrebu da nasiljem stvara i prekraja granice među ljudima, stvara entitete i svjetske poretke, da dijeli ljude lažima i potkupljivošću, da dominira nad drugima. Kušnja je to koja zamjenjuje Boga zemaljskim vođama i stožernicima. Isus je i ovdje odrješit i jasan: Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinome služi.

Treća kušnja se odnosi na srce vjere, na ispitivanje Božje svemoći i dobrote, na pomahnitalu provjeru kroz čuda u kojoj se Bog treba prilagoditi čovjekovim podivljalim pobožnim idejama, očitovati se svaki put kad to čovjek zaželi. Bog se, Isus je izričit, ne smije stavljati na kušnju, Bogom čovjek ne smije eksperimentirati.

Na početku smo korizme. Uočimo da se bit vjere sastoji u tome da se ne hranimo samo kruhom nego Božjom riječi, da se klanjamo samo Bogu te da ne upadamo u napast da ovladamo samim Bogom. Gospodin Isus u kojeg vjerujemo ne očituje se kao sin korisnoga Boga čudotvorca, sin jakoga Boga sile i dominacije, niti kao sin Boga magije i čarobnjaštva. Očituje se kao potpuni čovjek, izložen kušnjama, posve oslonjen na Boga. Učimo od Isusa i nasljedujemo ga u njegovu sinovstvu.

***********

Ponuda dvaju putova

I. korizmena nedjelja – C

Lk 4,1-13

I došašće i korizma počinju govorom o pustinji. U došašću slušamo „glas vapijućeg“, poziv Ivana Krstitelja na obraćenje. Korizma počinje izvještajima o Isusovoj kušnji u pustinji. Pustinja je posebno mjesto odluke. U pustinji se, izvještava nas Stari zavjet, oblikovao izabrani narod kroz četrdeset godina, u pustinji su bile kušnje s hranom i vodom, u pustinji se dogodila najveća idolatrija (zlatno tele), u njoj se dogodila i objava Deset zapovijedi… U pustinju su se sklanjali proroci pred prijetnjama vlasti, u pustinjama su padali u depresiju zbog svoga neuspjeha i poraza, u pustinji su čudesno hranjeni i spašavani Božjim zahvatom.

Pustinja je dvostrukog značenja, iskustva krajnje osame i straha, ali i povlašteno mjesto Božje milosrdne pratnje i sigurnosti vjere. Kušnja nikada nije samo kušnja na zlo, kao što ni savjest nije samo „glas Božji“. U pravim kušnjama uvijek je barem prisutna alternativa, dvije mogućnosti, dva puta, kao što se u savjesti čuje više glasova, među kojima i Božji, koji je nenametljiv, ne buči, i čak može biti gotovo nečujan.

Odlomak s početka Lukina evanđelja kojeg čitamo na prvu korizmenu nedjelju govori o tome kako Isus, nakon krštenja na Jordanu, ispunjen Božjim Duhom, biva odveden u pustinju i ondje biva kušan od Zloga. U pustinji se i Isusu nude dva radikalno suprotstavljena puta, ali dva puta tako bliska svakom čovjeku, bliska i prirodna kao što mu je koža na tijelu. Tu dvojnost, tu mogućnost izbora evanđeoski pisci, sinoptici, kao vjernici svoga vremena radikaliziraju u odnos između Boga i Sotone, Božjeg i đavolskog. No, nije riječ o dva principa, nego o Božjem gospodstvu nad svim, i nad zlom, i njegovu pripuštanju Zlome da kuša ljude. [To će Isus izraziti i u jedinoj molitvi koju predaje učenicima, Očenašu – „i ne uvedi nas u napast“. Bog, u konačnici, uvodi u napast, u kušnju.]

I pred Isusom su dakle dva puta: Božji put i put Kneza ovoga svijeta. Na početku korizme, u ovu prvu korizmenu nedjelju, u zbornoj molitvi molimo da u ovom vremenu „napredujemo u spoznaju Isusa Krista i u životu slijedimo njegov primjer.“ Nije, dakle, prvi cilj korizme, kao ni uopće kršćaninova života, pokora, odricanje, više molitve i dobrih djela, nego bolje upoznavanje i razumijevanje Isusa Krista te nasljedovanja njegova primjera. Upravo današnje evanđelje govori o Isusovom životnom programu, o tome koji je put Isus izabrao. Kršćanin, Isusov nasljedovatelj, treba slijediti Isusov primjer. Tko odmah pomisli da je Isus bio Bog i da je njegovo čovještvo samo izvanjska odjeća, dakle da nije imao kušnji, neka nastavi i dalje svojim vlastitim putom, dalje ne treba ni čitati ni slušati. Isusa se, naime, nasljeduje u njegovoj ljudskosti, u njegovu čovještvu, a ne u božanstvu. Uostalom, svjedočanstvo i potvrdu njegova božanstvo od njega je stalno tražio zli Napasnik u pustinji, a i gotovo svi njegovi suvremenici, vjernici, od farizeja, saduceja, učenika do običnih vjernika. Svi su tražili potvrdu njegove ovlasti, još neki, konačni i silni Božji znak da mu definitivno povjeruju. A Isus nije dao taj znak. Sve je ostavio u prostoru ponude i slobode, povjerenja i vjere.

Vratimo se s tim mislima današnjem evanđelju.

1. U Isusovoj, u ljudskoj izgladnjelosti, Zli ga kuša tako da bi Isus svojim božanskim sinovstvom trebao kamenje pretvoriti u kruh. Između kruha i Božje riječi, Isus se odlučuje za Božju riječ. Smisao života ne počiva, kako se često misli, u rješenju ekonomske situacije. „Samo kruh“ pa će sve biti uredu, zabluda je. Ako se riješe novčani, stambeni problemi, problemi posla, sve će biti riješeno, ženit ćemo se i udavati, u konačnici postat ću bolji čovjek, riješit će se i naši nacionalni problemi ili čak ustav. Ne, ovdje se ne niječe važnost kruha. Ovdje je važna svetopisamska i Isusova riječ „samo“: ne živi se dakle samo o kruhu. Za kršćanina je osnovna hrana Isusova riječ, evanđelje. [Ostavljamo ovdje svakome da razmisli koliko u ovome slijedi Isusov primjer, koliko se „zakopao“ u nagomilavanje materijalnoga, koliko mu je osnovni cilj života da zaradi ili, što je iznimno važno za svakog vjernika, koliko i crkveni službenici i drugi poglavari koriste evanđelje, Isusovu riječ, za sebično bogaćenje – što je đavolski put.]

2. Druga kušnja, a ona je možda još zavodljivija od prve, odnosi na pitanje vlasti i služenja, klanjanja ljudima, u najširem smislu na međuljudske odnose. Knez ovoga svijeta, kao i svaki vlastodržac redovito obećaje mnogo, nemoguće (sav svijet), nudi Isusu čak svoje mjesto, svoju poziciju vlasti i slave. Jedini je uvjet da mu se pokloni. Da, jedini je to uvjet, jer svaka vlast u biti traži samo poslušnost i zamamno, manipulativno nudi svoje privilegije i slavu. I danas je prisutna ova kušnja demagogije i hegemonije, diskriminacije i dominacije, posvuda, i ondje gdje se netko zanosi čak iz vlastite odgovornosti kako će – ako bude na vlasti – napokon urediti što drugi ne znaju.

Od vlasti i slave, vlastohleplja i častohleplja, od političkog mesijanizma, nitko, a ma baš nitko nije oslobođen, ni onaj koji se povazdan izmiče i skriva po svojim odajama pod krinkom tobožnjega nenametanja i nesmetanja drugima; čak ni onaj koji se, tobože, eto, želi samo moliti i ne prljati politikom i parama. I vlast i slava su zavodljivi u samom srcu vjere. I teško ih je kod sebe prepoznati. I danas će mnogi kazati da se klanjaju samo Bogu, a ustvari i ne primjećuju da se klanjaju bogu nacije, novca, seksa, sporta… Idu u crkvu, staju pred oltar i za oltar, pričešćuju se, drže mise i mole, a to im služi da se samo lakše klanjaju zemaljskim liderima i stožernicima, u konačnici svojoj strasti za vlast i čast. Što smo mi ljudi manji i opakiji, to nam treba više vlasti i časti.

Isus se odlučuje klanjati samo Gospodinu, Bogu, i njemu jedinom služiti. On time ne ruši zemaljska poglavarstva, on ne želi nikakvu anarhiju ali ni teokraciju, nego posve jasno razgraničava vjeru kao klanjanje i služenje Bogu od svakog drugog klanjanja i služenja ljudima kao bogovima.

3. U prethodne dvije kušnje Isus se poziva na Sveto pismo. U trećoj, pak, knez ovoga svijeta citira Pismo. I to ne bilo gdje. Isusova kušnja se događa u svetom mjestu, Jeruzalemu, i još na vrhu najsvetijeg Božjeg prebivališta na zemlji, na vrhu Hramu. Tko bi povjerovao da je zlo prisutno u najsvetijem. I da je prisutno na najzavodljiviji način. Zlo se zavlači u samu dušu vjere. I poziva se da Pismo, Božja riječ, Bog sam podržava čudo, njegovo zlo. Zapravo, nijedna kušnja se ne događa izvan vjere. I ovdje, kao i kod kruha, zli hvata Isusa na Božje sinovstvo, na ono najsvetije, i ne ustručava se eksperimentirati sa samim Bogom, s Apsolutnim. Najteža je oholost u vjeri koja, vidimo, kuša Božju dobrotu trgovinom i čudotvorstvom. I danas se mnogi, po crkvama ili nabožnjačkim skupinama, od običnih vjernika do uznositih pismoznanaca, olako pozivaju na Pismo kad njima treba; mašu čudotvorstvima – padanjima i ustajanjima, govorima raznih jezika, iskušavaju i slabe i unesrećene, pretumačuju Pismo, iskušavaju samoga Boga.

U ovoj kušnji Isus kratko i definitivno odgovara: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svoga! I odlučuje se na teži put u svome životu, put potpune vjernosti Ocu, ali i put da će ga proglasiti bogohulnikom, opsjednutim te da po đavolskom poglavici otjeruje demone i zle sile od ljudi. Isus ne niječe čudo, ni molitvu za čudo. On niječe onaj put u vjeri koji se dokazujem čudaštvom, koji kuša samoga Boga, koji svetim manipulacijama, blefiranjima i sakralnim obmanama ljude ne vodi k Bogu nego ljude zarobljuje u svoje carstvo privida, još veće nesreće i oboljenja. On ustaje i protiv onoga najtežega zla koje se ugnijezdilo u dušu vjere i nudi „lijekove gore od bolesti“. Isus i danas dedemonizira čovjekov svijet, demaskira zlo koje ima masku i njegova lica.

***

Započeli smo korizmu. To nije samo vrijeme odricanja i raznih pokora, nego ponajprije vrijeme boljeg upoznavanja Isusa Krista. No, nije dovoljno samo upoznati ga – jer i knezovi ovoga svijeta poznaju i njega i njegovu riječ (Pismo), čak bolje od mnogih „kršćanskih stručnjaka“ – nego je nužno ući u zajedništvo s Isusom Kristom i nasljedovati ga. To znači ne izabrati „đavolski“ put nego put Božje riječi, put klanjanja jedino Bogu i put potpunog izručenja Bogu bez „čudotvornih“ iskušavanja. (2013)

Fra Ivan Šarčević

www.svantosarajevo.org

雪茄| 雪茄烟网购/雪茄网购| 雪茄专卖店| 古巴雪茄专卖网| 古巴雪茄价格| 雪茄价格| 雪茄怎么抽| 雪茄哪里买| 雪茄海淘| 古巴雪茄品牌| 推荐一个卖雪茄的网站| 非古雪茄| 陈年雪茄| 限量版雪茄| 高希霸| 帕特加斯d4| 保利华雪茄| 大卫杜夫雪茄| 蒙特雪茄| 好友雪茄

古巴雪茄品牌| 非古雪茄品牌

Tomtop| Online shop| Online Einkaufen

Addmotor Electric Bike| Electric bike shop / electric bicycle shop Electric bike review| Electric trike| Fat tire electric bike| Best electric bike| Electric bicycle/E bike| Electric bikes for sale| Folding electric bike| Electric mountain bike| Electric tricycle Mid drive electric bike| Juiced Bikes Pedego Rad-Power

地產代理/物業投資| 租辦公室/租寫字樓| 地產新聞| 甲級寫字樓/頂手| Grade A Office| Commercial Building / Office building| Hong Kong Office Rental| Rent Office| Office for lease / office leasing| Office for sale| Office relocation

DecorCollection歐洲傢俬| 傢俬/家俬/家私| 意大利傢俬/實木傢俬| 梳化| 意大利梳化/歐洲梳化| 餐桌/餐枱/餐檯| 餐椅| 電視櫃| 衣櫃| 床架| 茶几

Wycombe Abbey| 香港威雅學校| private school hong kong| English primary school Hong Kong| primary education| top schools in Hong Kong| best international schools hong kong| best primary schools in hong kong| school day| boarding school Hong Kong| 香港威雅國際學校| Wycombe Abbey School

邮件营销| 電郵推廣| edm营销| 邮件群发软件| 营销软件| Email Marketing| 搜尋引擎優化 SEO