Svijećnica – Prikazanje Isusovo u hramu

Živjeti iz posljednje nade

Prikazanje Gospodinovo u hramu

Mal 3,1-4; Lk 2,22-40

Četrdeset dana nakon Božića slavimo Gospodinovo prikazanje u hramu. Ovaj blagdan nazivamo i Svijećnicom (Kalandarom). Njegovo je značenje posve na tragu božićnoga misterija, Božjeg utjelovljenja, ulaska Boga u tjelesnom obliku u naš svijet. Prikazanje Isusovo u hramu stvarni je završetak božićnih blagdana, vjernički i teološki završetak onoga što smo počeli slaviti došašćem, iščekivanjem i pripremom za Božić, Isusovim rođenjem u jaslicama, objavom svemu svijetu koju smo slavili na Bogojavljenje (Tri kralja). Danas se, prema odlomku Lukina evanđelja, spominjemo Isusova ulaska u vjerničku zajednicu, u religijsku i obrednu strukturu svoga naroda a svijećama potvrđujemo riječi proroka Šimuna da je on svjetlo na prosvjetljenje svih naroda svijeta (Lumen gentium).

Onako kako se Isus rodio u oskudnosti betlehemskih okolnosti, tako sada dolazi, biva donesen u svoju vjerničku zajednicu, u središte, u Jeruzalem, i sve po zakonu. Njegovi roditelji ga donose u najsvetije mjesto, u Hram, ali posve prema religijskim propisima, bez pompe i bez ikakvih posebnosti, onako kako dolikuje njihovom statusu siromašnih vjernika. Žrtvuju što je određeno i prikazuju svoje dijete Bogu. Onako kako se Isus nije rodio negdje u nebeskim visinama, niti u sparivanju bogova i božica, bez ikakvih kozmogonijskih sila, u posve ljudskoj blizini i običnosti, tako Bog dolazi među ljude i u sveto mjestu, u hram.

I ovdje opet imamo trijeznu stvarnost, bez sentimentalizama i razigravanja pobožne mašte. Nema riječi o nekom idiličnom teatru maloga djeteta kao lutke. Nema govora ni o nekim njegovim govorima i zahvatima kako mu pripisuju nadobudni i magijama isprepleteni apokrifi. Isus je nošen u Božji dom, ondje prikazan, on je ljudsko dijete. Nije stigao ni u kakvu igraonicu niti svemirske prostore, niti se njegove “krstitke” odvijaju pod reflektorima restorana i bezbrojnih aparata. Upravo u tome je tajna blizine utjelovljenoga Boga: dolazi kao najobičnije dijete, nošen i prikazan Bog od ljudi i ljudima.

U Hramu Isusovi roditelji susreću dvoje staraca, Šimuna i Anu, dvoje pravednih i bogobojaznih ljudi koji su svoj život proveli čestito. Ovaj se blagdan na Istoku zato i naziva Susret (Sretenije). Evanđelist Luka izvještava kako njih dvoje susreću dijete Isusa, kao onoga koga su čekali čitava života. Dugo su čekali i dočekali. Nisu gubili nadu. U njegovoj običnosti i jednostavnosti prepoznaju Mesiju. Taj Mesija ima oznake proroka, ali je više od toga. Dijete jest i postat će Spasitelj, očitovanje Boga i ostvarenje punine ljudskosti. Kao prorok on je, kako je već najavio prorok Malahija, onaj koji dolazi kao “oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva”. Spaljuje ljudske grijehe i zla, objeljuje ljudske umrljane živote, nudi im novi početak, novu nedužnost. Posebno to čini sinovima Levijevima, grešnim svećenicima, kako bi oni što dostojnije prinosili žrtve Bogu, kako bi svi ljudi što dostojnije stajali pred Bogom.

Šimun također govori o Mesijinom dvostrukom značenju. On je, s jedne strane, Spasitelj, Utjeha Izraelova, Svjetlo svim narodima, ali je istodobno Prorok postavljen za propast i uzdignuće mnogima u Izraelu, kako to Šimun veli Mariji, Isusovoj majci. On će biti kamen spoticanja, izazivat će skandal; ljudi, vjernici, dijelit će se između sebe zbog njega; Mariji će mač bol probosti nutrinu, jer će Isus biti znak osporavan da se razotkriju namisli mnogih srdaca. Koliko samo naziva za Isusa, za to tako zemaljsko i ljudsko Božje očitovanje u čovjeku, čujemo u današnjem evanđelju. Isus je utjeha, spasitelj, svjetlo naroda, kamen spoticanja, znak osporavan.

Kršćani, a posebno redovnici, koji na poseban način slave ovaj dan kao dan svoga posvećenja, dan obnove svoga prikazanja Gospodinu, u ovom događaju bi trebali prepoznati svoj vlastiti oskudni ulazak u svijet i nužnost svjedočenja vrijednosti takva puta, a ne prikazivati se kao neka uzvišena i privilegirana božanska i crkvena kasta koja je već osvojila nebo. Vjernici, redovnici pogotovo, trebali bi dijeliti istu sudbinu svoga Mesije i svojih suvremenika, djece i staraca posebno. Ne strašiti se biti znak osporavan u vremenu ravnodušnosti i sebeljublja, biti oganj ljevačev i lužina bjeliočeva u vremenu bijega od istine i bezočnoga okrivljivanja drugih izvan sebe, kamen spoticanja u vremenu tjeskobe vlastite Crkve koja se straši napustiti tvrđavu svoje građanske udobnosti, koja se ne usudi zaći u uzavreli i nemirni svijet kojem je poslana.

Vjernici, pogotovo redovnici, trebali bi biti Božja utjeha umornima, razočaranima, usamljenima, svjetlo u svojoj obitelji, u svojoj zajednici, Crkvi, društvu, svjetlo narodâ u svijetu podjela i svađa među ljudima i narodima, u svijetu ratova i seoba u nepoznato.

U Šimunu i Ani, uzorima vjere, ostvaruje se nada svih nadanja. Valja tako živjeti, misliti i raditi, moliti i slaviti prema onom zadnjem očekivanju, prema sabiranju života pred smrt, prema svojoj posljednjoj nadi. Jer predivno će biti završiti svoj vjernički i redovnički život u miru, onako kako se svake večeri u povečerju moli Šimunov hvalospjev: Sad otpuštaš slugu svoga Gospodaru u miru… Smrt će biti radostan a ne grozničav prijelaz u novi život, prikazanje sebe cijeloga bez ikakvih zadrški, laži i uljepšavanja, “totalno izručenje” tajni milosrdnoga Boga koji prima grešna čovjeka u svoj počinak. Bit će to veličanstven trenutak, jer će naše oči napokon vidjeti svoju životnu čežnju, ispunjenje svoga puta nade, oproštenje grijeha i smiraj poštenih napora. Čovjek će ugledati svoga Spasitelja i bit će obgrljen milosrđem Božje utjehe.

­­­************************

OSPORAVANA NADA

Prikazanje Gospodinovo u Hramu

Lk 2,22-40

Mojsijev zakon je propisivao 40 dana čišćenja za žene koje su rodile mušku djecu. Za žensku je bilo propisano 80 dana. To je podrazumijevalo strogu kućnu izolaciju, nepojavljivanje u javnosti, dakle ni na bogoslužju. Na isteku toga vremena trebalo je pristupiti obredu čišćenja, čak otići u Hram, prinijeti žrtvu, pogotovo za prvorođence koji su se posvećivali Bogu. Zato se donedavno ovaj blagdan slavio s naglaskom na Marijino čišćenje. Od 1969. slavi se kao Prikazanje Gospodinovo u Hramu.

U nas se ovaj blagdan naziva i nešto iskrivljenom latinsko-talijanskom riječju “Kalandora” (Candelora), svijećnica (candela-svijeća). Naime, iz antičkog Rima kršćani su preuzeli i kristijanizirali svetkovinu Lupercalija unutar koje je bio i ophod grada sa svijećama.

Sadržajno se blagdan Prikazanja veže uz Božić, uz Isusovo rođenje, uz rađanje Svjetla, “Svjetla na prosvjetljenje narodâ”, kako veli starac Šimun u današnjem evanđelju. U novije vrijeme papa Ivana Pavo II. proglasio je ovaj dan Danom posvećenoga života, danom redovnika. Uz svu važnost ovoga naglaska ne bi se ipak smjelo zasjeniti njegovo glavno značenje vezano za osobu Isusa Krista niti redovništvo shvatiti kao povlašteni sloj kršćana. Redovnici su uvijek bili i uvijek trebaju ostati samo kršćani, Isusovi nasljedovatelji.

Važno je spomenuti također da istočni kršćani ovaj blagdan nazivaju Blagdanom susreta (Sretenije) ljudi s utjelovljenim Bogom. Bog ne ulazi u svijet magijskim putem niti se kao u mitovima rađa u spolnim vezama bogova (teogoniji) nego krajnje ljudski. Isus se rađa u židovskoj obitelji, unutar Mojsijeva zakona i tradicije svoga naroda te kao čovjek nastavlja život neodvojivo od ljudi. Lukin izvještaj o Isusovu prikazanju u hramu govori o susretu s dvije osobe: starcu Šimunu i proročici Ani. Oboje njih čitava života očekuju Božji dolazak, dolazak Mesije, Spasitelja.

Starac Šimun, iako ga Luka ne imenuje starcem nego mu to ime daje predaja, uzoran je vjernik; ima čak oznake proroka: pravedan je, bogobojazan, na njemu počiva Duh Božji. Glavna Šimunova oznaka jest da je čovjek očekivanja Božjeg nenadanog dolaska. Nije čangrizavi starac/svećenik koji živi u uvjerenju samo prošlih boljih dana. Izručuje se Božjoj novosti, on je vjernik mesijanske nade. U susretu s djetetom Isusom njegovo se očekivanje ispunja, odnosno Bog ispunja svoje obećanje. Zato u svojoj blagoslovnoj molitvi Šimun radostan govori da ga Bog otpusti u miru jer je ugledao spasenje, svjetlo na prosvjetljenje svih naroda svijeta i na proslavu njegova izraelskog naroda.

I Ana, proročica, žena-udovica dugog i strpljivog čekanja, doživljava iznenadno Božje pohođenje. U visokoj starosti njezina se nada ispunila.

A kako je stalo s našim očekivanjima i nadom? Što i koga očekujemo? Čemu i komu se nadamo? Komu i što obećavamo? Komu i što hranimo ili ubijamo nadu: u obitelji, u zajednici, u Crkvi, u narodu, u društvu?

Šimun i Ana, kao da odgovaraju riječima psalmiste: Čemu da se nadam, Gospodine! Sva je nada moja u tebi. Možemo li mi to kazati? Nisu li naša očekivanja polomljena, naša pojedinačna i društvena nada u bolju budućnost opljačkane i opustošene od baraba i ratnika, pljačkaša i mešetara ljudske nesloge i nesolidarnosti? Zar naša očekivanja nisu postala preveć ljudska, u tom smislu da se više nadamo spasenju od ljudi nego od Boga, da više vjere polažemo u sebe i i svoje vođe i poglavare nego u Isusa Krista?

Točno je – nije sve crno, da primirimo uljepšivače stvarnosti, uživaoce blagostanja, strašljivce i trgovce ljudskim nesrećama. Da, malo je totalnoga očaja, malo je ljudi s totalnim beznađem, ali je još točnije da neizmjerno mnogo ljudi žive u mrtvilu depresije, polomljenih očekivanja i izjalovljenih nada. Nada o kojoj svjedoče dvoje vjernika iz Lukina evanđelja drukčija je od uobičajene, prazne i pasivne nade, i od one nade koja se svela na to da će netko od ljudi donijeti spasenje. To se posebno vidi u proročice Ane. Ana ne očekuje Mesiju skrštenih ruku kao da će netko bez njezinoga pristanka i zalaganja zahvatiti u njezin život i u ljudsku povijest. Ana ne uvjetuje Božji dolazak, ali njezina nada je aktivna. Ona tolike godine neumorno, ne napuštajući Hrama, postovima i molitvama, služi Bogu i ljudima. Ona dakle “radi”, aktivna je kao što i Šimun ispovijeda da je sluga Božji, a ne pasivni promatrač događaja i odnosa oko sebe; čovjek otvoren najvećem Božjem dobru.

Kršćanstvo izrasta iz židovskoga očekivanja Mesije-Spasitelja. Kršćanstvo se rađa iz židovske, mesijanske nade. Božje obećanje Spasitelja čije su ispunjenje očekivali očevi vjere, toliki proroci i vjernici, dogodilo se u Isusu iz Nazareta. Ali time nada nije postala suvišnom. Naprotiv, nada ostaje životno pitanje kao što je bilo i ostalo našoj starijoj braći židovima Isusova i svih vremena, kao što je bilo i Mariji, Josipu, i Isusovim učenicima, i kršćanima svih vremena. Naime, ostaje pitanje: koje su nade kršćani svjedoci, odnosno je li Isus Krist stvarno ispunjenje očekivanja suvremenih ljudi i kršćana? [I u ovom kontekstu, ako već govorimo o današnjem blagdanu kao blagdanu redovnika, umjesno je pitanje: koje su nade svjedoci današnji redovnici, franjevci i drugi? Tko su danas uopće ljudi nade?]

Nemojmo se zavaravati: mnogi dobronamjerni i istinoljubivi kritičari kroz čitavu povijest a i danas s pravom nama kršćanima spočitavaju da smo ljudi “bez nade” jer svoje nade više polažemo u bogatstvo, u ljudske moći, u crkvenu instituciju kao birokratski aparat nego u Isusa. Ponovit ćemo mi Šimunove riječi da je Isus Krist svjetlo narodâ (lumen gentium), Spasitelj svijeta, ali odmah zaboraviti da je on i nama, kršćanima, na “propast i uzdignuće”; i među nama je Isus – “znak osporavan“. Jer, doista, nikoga kršćani toliko ne osporavaju, ne obeskrepljuju kao Isusa. Ne toliko riječima koliko djelom, životom. Nikada dostatno naglasiti da se kršćani ponašaju ili kao oholi “vlasnici” nade, pa im u konačnici ne treba ni Isus ni njegovo evanđelje, ili su posumnjali u Božju nadu u Isusu te se izručuju svjetovnim trgovanjima lažnim obećanjima i nadama svojih vođa i poglavara.

Isus je, dakle, osporavana nada, i za današnje kršćane. Pa ne bi ovaj svijet, ne bi ova naša zemlja, grad i selo, obitelj i crkvena zajednica bili mračni prostori podjela i sukoba, intriga i laži, krađa i podvala, da sami kršćani, Isusovi učenici ne osporavaju Isusa, da sami ne sumnjaju u svjetlo njegova evanđelja.

Uz to što je Isus “znak osporavan”, Šimun govori Mariji da ni ona neće biti lišena “mača boli”, iako je Isusova majka. To vrijedi i za kršćane. Nije riječ o maču nasilja, nego o maču nerazumijevanja, samoće, odvajanja. Nasljedovati Isusa nije unaprijed osigurana radost zajedništva s njim, unaprijed osigurano uskrsnuće bez križa. Zato u srcu svakovrsnih ljudskih nadanja, od onih nad tek rođenim djetetom do nade na smrtnoj postolji, od glupih do sebičnih, od praznih do “svemirskih” nadanja, od nade u veselju do one male iskre nade u neizlječivim bolestima i nepravdama, u središtu života, da, u srcu i svega negativnoga, Isus Krist je temelj i sadržaj kršćanske nade: nenadana Božja utjeha kao uskrsnuće na novi život. Međutim, do ispunjenja “nade protiv svake nade” valja strpljivo ići Isusovim putem, stvaralački aktivno prihvatiti osporavanje, sukobe i križ, sa sigurnom nadom da nas na posljednjom horizontu naših nastojanja čeka Božji zagrljaj utjehe.

Našem su svijetu nasušno potrebni ljudi nade, svjedoci mesijanske nade, a ne očajni ljudi koji prepuštaju da svijet vode lažna obećanja zemaljskih zavodnika; ne preuzetni ljudi koji su uvjereni kako baš oni, bez Boga i drugih, spašavaju obitelj, Crkvu, narod, državu i svijet. Nadi su dakle najveće kušnje očaj i preuzetnost, depresija i oholost. Nada se i u najcrnjim trenucima hrani neumornim zalaganjem za pravednije odnose te strpljivim očekivanjem da Bog neće prevariti u svom obećanju. Nada je potvrda ljudske slobode i neizmjerne Božje milosti. Bog i danas iznenađujuće pohađa i spasiteljski susreće ljude. (2013)

Fra Ivan Šarčević

www.svantosarajevo.org