Isus otjeran iz zavičaja

Zavičaj – sav svijet

IV. nedjelja kroz godinu

Lk 4,21-30

Odlomak Lukina evanđelja od prošle nedjelje i ovaj današnji, dio su jedne cjeline. Riječ je o Isusovu nastupu u rodnom gradu Nazaretu i o tumačenju Pisma, odnosno o pitanju Isusova identiteta u zavičajnoj sinagogi. Prošle smo nedjelje slušali o tome kako Isus za sebe navodi riječi proroka Izaije koje se ispunjaju na njemu kao životni program. On je pomazan Duhom Svetim da bude blagovjesnik siromasima, proglasi sužnjevima slobodu, donose vid slijepima, potlačene oslobodi i da navijesti izvanrednu godinu Božjega praštanja, milosti i milosrđa.

Istim Isusovim riječima kojima je završavalo prošlonedjeljno evanđelje, današnje započinje: “Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima.” Isus za svoje životno poslanje nalazi potvrdu u proročkoj riječi. Na to su Isusu – piše Luka – “svi povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta”. No, riječi Izaijine nisu dugo odzvanjale. Tako to biva. Redovito je prva reakcija većine slušača povlađivanje pa i divljenje govorniku. U prvi tren većina ljudi je otvorena, sluša, ali toliko ne razmišlja o rečenom. Ne razmišlja što zbog stare navike da su religiozni govori nešto uobičajeno, stalno ih se sluša i svi su redovito isti; što zbog uhodane prakse da se uvijek ljepše govori nego u što se riječi u praksi provodi; što zbog zavisti ili unaprijed stereotipnog lošeg mišljenje o govorniku. Uostalom, lijepim riječima se služe svi demagozi i svodnici masa. Bez sumnje, sabrano slušanje i razmišljanje o slušanom je zahtjevno, iziskuje izniman napor duha.

I tako u nazaretskoj sinagogi, nakon početnog oduševljenja, kao da dolazi do “triježnjenja”. Slušatelji se međusobno pitaju ma tko je zapravo ovaj da na njemu počiva Duh Božji i ispunja se tako važna proročka riječ. Naime, oni poznaju Isusa, poznaju njegovu obitelj, podrijetlo. Znaju gdje je, kako i s kim odrastao. Zato nakon Isusova citiranja i poistovjećivanja s prorokovim uzvišenim riječima koje se odnose na budućega Mesiju pitaju: “Nije li ovo Josipov sin?” Među prvim znacima opiranja dobroj, proročkoj (osloboditeljskoj i spasenjskoj) poruci, slijedi diskreditacija i omalovažavanje po podrijetlu (obiteljskom, zavičajnom, etničkom, starosnom, ili statusnom, profesionalnom stanju…), a ne po sadržaju poruke ni po njegovim djelima. Isusa će to pratiti čitava života. Govorit će mu s prezirom da drvodjeljin sin, Galilejac, i gle paradoksa, da je Nazarećanin, iz kojega je prognan!

Ovo vam rekoh da se ne biste smutili. Izbacivat će vas iz sinagoga… (Zlatko Keser)

Nakon nemogućnosti da ga obeskrijepe s njegove biologije i niskoga podrijetla, oni traže nove dokaze. Slijedi još izopačeniji korak obescjenjivanja. Isus prozire misli svojih oponenata i izriče ono što mu se oni u oči ne usude kazati. Naime, Izaijine riječi koje posvaja, smatraju Isusovi zemljaci, Isus treba dokazati sam nad sobom. Žele mu reći: Došao si pomagati drugima, liječiti, ozdravljati, oslobađati, naviještati milosrdnoga Boga, a što sam sebi ne pomogneš. Vjerojatno što ne pomogne i svome drvodjelji. U riječima: Liječniče izliječi sama sebe! kojima Isus razotkriva svoje protivnike, već je naznačeno i ono krajnje bestidno podrugivanje na Golgoti: Spasi sam sebe! Siđi s križa! ako već hoćeš potvrditi svoj identitet Božjega sina.

I kad bi se očekivao kraj rasprave, u nazaretskoj sinagogi Isusovi zavičajci ne prestaju s očekivanjem da se on dokraja potvrdi. Veliki dio njih zacijelo traži najveći dokaz, traži čuda. Oni – kako Pavao i kaže za tobožnje vjernike – ištu samo znake, samo čudesa. Isus sebe može ovjeroviti samo čudima. Bez čuda mu se ne vjeruje. Onako kako je činio čuda u poganskom Kafarnaumu, kako je pomagao tuđincima i nazaretskim suparnicima, neka učini čudo u svom zavičaju, pa će mu se vjerovati. Isus, međutim, ne želi iznuditi vjeru u sebe nikakvim nadnaravnim zahvatima. Vjera se dokazuje bez ijednoga čuda. Čudima mu je mahao i tražio ih od njega i Sotona u pustinji.

Zacijelo, ni danas Isus u svojoj Crkvi i među mnogim kršćanima ne bi dobro prošao. Ne samo da bi bio izgnan nego možda ni saslušan, jer očito je da bolje i isplativije prolaze oni koji čine “čudesa”, koji pretvaraju Isusovu riječ u magiju i unosni biznis. Ni oko čega se vjernici toliko ne spore i ne svađaju kao oko čudesa, oko čudotvornih mjesta i duhovnika čudotvoraca, magijskih opsjenara i sumnjivih karizmatika. Ni oko čega se vjernici, da vjernici!, ne ispunjaju gnjevom kao u odnosu prema nekom svom “kafarnaumu”, prema onima koji nisu njihove vjere (i nacije), koji su i protivnici, još ako im slučajno netko pomaže.

Čuda su najveća kušnja vjere, a pomaganje strancima, tuđincima, neprijateljima, je najveći ispit prakse vjere. Na tom ispitu rijetki prolaze. Nazarećani su pali. Potvrdila se ona riječ da se među svojima ne može biti prorokom. Može se, poznato nam je, živjeti među svojima nikada prihvaćen. Najbliži neće redovnu dobrotu, traže da se čine čuda. Zato su Isusa njegovi zavičajci, nakon što za njih nije učinio nijedno čudo onako kako je to učinio u Kafarnaumu, i nakon što je opet citirao Pismo – sada da su najveći proroci, Ilija i Elizej, pomogli ne svojima nego upravo strancima – puni gnjeva pograbili ga da ga strmoglave i usmrte. Bez obzira na to što su toliko puta čitali Pismo, toliko puta se pozivali na Iliju i Elizeja, nikada u to nisu povjerovali kao stvar vjere i neporecivu sastavnicu odnosa s Bogom.

Isusovo odbacivanje u Nazaretu modelski je primjenjiv na mnoge ljude i njihov udes u vlastitom zavičaju, zajednici, narodu: od slušanja, povlađivanja i divljenja, preko prezira zbog podrijetla, do traženja čudesnih dokaza, gnjeva zbog solidarnosti s drugima i konačno uklanjanja. Međutim, Isus, piše Luka, suvereno prolazi između zapaljenih i gnjevnih poznanika i sugrađana. On nema straha. Odlazi od svojih, koliko znamo, bez povratka. Nije vođen dokazivanjem, ni prisiljavanjem da mu se vjeruje ni udvaranjem ni čudom, nego ljubavlju koja nema straha i poslanjem koje se ne bazira na čudesima i mržnji prema drugima, nego na univerzalnoj poruci Božjega milosrđa za sve ljude, počev od siromašnih, slijepih, zarobljenih i potlačenih svih vrsta. Bez čuda i s ljubavlju prema tuđincima zavičaj mu postaje čitav svijet.

***************************

Život u slobodi

IV. nedjelja kroz godinu

Jr 1,4-5. 17-19; Lk 4,21-30

Današnja čitanja, posebno ono iz Knjige Jeremije proroka i odlomak iz Lukina evanđelja, govori o proroštvu. U prvom čitanju govori se o tome tko je prorok i koje su njegove osobine. Prorok svoj autoritet utemeljuje u odnosu s Bogom, u slušanju i izvršavanju Božje riječi. Ne govori se ni o komu drugom, ni o kakvoj instituciji, stranci ili nekoj skupni ljudi koji legitimiraju proroka, koji stoje iza njega. Jeremiji Božja riječ govori da je njegova proročka egzistencija oblikovana prije njegova rođenja. Bog ga je odredio za svoga glasnika. Međutim, Božji je izbor slobodan. Taj se izbor ne može prepoznati po rođenju, po podrijetlu, niti se može posvojiti po sposobnostima, po društvenom položaju, po poziciji i funkciji, po vanjskom izgledu. Prepoznaje se kasnije, na putu života, prepoznaje se opet i jedino u odnosu na Božju riječ. Glavno što prorok čini jest da govori ono što mu je „zapovjeđeno“, ono što je izdržalo taljenje na vatri Božje riječi.

U slikama gotovo vojničke pripreme (bedra svoja opaši) Božja riječ poziva čovjeka na odvažnost, na hrabro svjedočenje bez uzmicanja. U ovim riječima ogleda se i sloboda čovjeka koga Bog poziva na proročku službu. Uočava se što prorok treba činiti – ne bojati se, ne drhtati pred onima kojima treba navijestiti Božju riječ. Ovdje se uočava da Bog nikoga ne prisiljava. Ne znamo koga je Bog to odredio, ali se, kao kod Jeremije, samo iznutra, iz odnosa s Bogom može prepoznati poziv. Nije zato rijedak slučaj i u našem vremenu, koje kuka nad nedostatkom „vođa“ i „pastira“, da neki koji su pozvani u proročku službu – i netko između nas – bježi od te zahtjevne službe, skriva se u sigurnost ili svoju proročku službu izvršava polovično. Ponetko Božji glas poziva smatra mizernim, ponetko ga smatra prevelikim a sebe posve nedostojnim, ali ponajviše vlada strah od onih kojima bi se trebalo uputiti i posredovati im Božju riječ pa se odustaje. Koliko se samo ljudi, i onih koji su po službi pozvani svjedočiti Božju riječ, skriva u svoj strah, zamjenjuju Božju riječ ljudskim riječima; ublažavaju Božju riječ „korektnim“ ljudskim riječima; umjesto oslanjanja na Boga, svoj autoritet grade na poslušnosti ljudskim poglavarima i uredbama; slobodu s Bogom zamjenjuju sluganstvom religioznim ili političkim vlastodršcima. Neki pak prolaze ovom zemljom neprepoznatljivi i potuljeni kao kradljivci službe na koju su pozvani. Ušutkavaju u sebi Božji glas, ušutkavaju ili čak progone proroke oko sebe, zapravo ušutkavaju Božju riječ. Žive lažni život, drugi život od onoga na koji su pozvani. U konačnici njihova egzistencija, iako izvanjski osigurana i možda u ljudskim očima uspješna, postaje razvalina, život prokockan.

Jeremija se uz Iliju smatra najvećim prorokom prvoga saveza. On je prototip Božjeg glasnika. Ustaje, kako piše, protiv zemlje: protiv kraljeva i knezova, protiv svećenika i naroda. Svi se oni bore protiv proroka, čak i svećenici, ali ga neće nadvladati. Više je nego zanimljivo, Jeremija je vjerojatno ubijen, čak se ni za njegov grob ne zna. Ipak je svladan? Nije – ostala je i nadživjela njegova riječ, zapravo Božja riječ upućena vladarima, svećenicima i narodu. U njegovoj, kao uopće proročkoj egzistenciji ponavlja se ono što je Isus oštro rekao o svojim suvremenicima i suvjernicima: Ubijate proroke kao i vaši očevi, a onda im dižete spomenike. To je bijedno ponašanje svih, od vladara i svećenika do naroda. Ubijaju „žive“ a slave „mrtve“ proroke.

U Novom zavjetu na dosta mjesta čitamo kako su suvremenici mislili da je u Isusu uskrsnuo Jeremija. Još drastičnije od Jeremije dogodilo se, međutim, s Isusom iz Nazareta. Luka nam govori da se na početku svoga djelovanja Isus pojavio u svom gradu, u svojoj sinagogi gdje je dolazio. Najprije se kaže da su se ondje skupljeni divili njegovim riječima. Slušali smo u prošlu nedjelju njegovo otvaranje Knjige proroka Izaije i govor da se Izaijine riječi o Božjem pomazanju Duhom (Mesija/Krist), naviještanju radosne vijesti, oslobađanju ljudi od svih ropstava, unutarnjih i vanjskih, te nastupanje vremena milosti Božje, događa upravo po Isusu.

U današnjem odlomku, nastavku Lukina evanđelja, govori se kako nakon divljenja Isus biva odbijen od svojih, u svome gradu. Njegovi, rodbina i poznanici, ne mogu prihvatiti da bi on mogao imati proročku službu i odgovoriti na Božje poslanje. Pozivaju se na njegovo skromno podrijetlo, jer on je, kažu, Josipov (tesarev) sin. Oni znaju što on jest i što može biti. Oni su očekivali – jer su čuli za njegova čudesna djela u Kafarnaumu – da će i njih uvjeriti nekakvim „nebeskim znacima“ pa da mu povjeruju. Oni mu, dakle, ne vjeruju, oni traže čuda za vjeru. Isus čita njihove misli i ne ide im se udvarati. On se nikome jeftino ne prilagođava. Potvrđuje zloću njihova mišljenja i razotkriva ih rečenicom: Liječniče izliječi sam sebe! Kao i svaki prorok, Isus sebe ne predstavlja božanskim i oslobođenim patnje. U posve ljudskom ponašanju, ničim iznimnim, naviješta Božju riječ. Kao krajnji čovjek poziva na vjeru. No, ljudi ne mogu prihvatiti da se u posve ljudskim riječima, u osobi kojoj poznajemo podrijetlo i izobrazbu posreduje Božja riječ. Ljudima trebaju magijske riječi, neke daleke od ljudi, neke nerazumljive.

Da stvar bude još naglašenija, Isus se poziva na Pismo, na život dvojice velikih proroka i to na ono njihovo djelovanje koje uskoći lokalnoga i uskoći nacionalne vjere zadaje „smrtni“ udarac. Da potvrdi svoju izjavu koja će postati kriterij proročkoga djelovanja – Nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju – Isus podsjeća na Proroka Iliju kako je među svim udovicama kojih je bilo puno u Izraelu, u njegovom vlastitom narodu, bio na više od tri godine poslan strankinji, ženi udovici u Sarfati sidonskoj. A tako i prorok Elizej, unatoč mnogim gubavcima u Izraelu, poslan je da izliječi gubavac stranca, Naamana Sirca.

Univerzalnost Božje riječi (spasenje svim ljudima), njezina sloboda da se ne zarobi u lokalna i nacionalna svetišta, da se ne unizi u lokalna i nacionalna mučeništva i mizerni kult ličnosti (nacionalni i pokrajinski sveci), čemu su sklone sve religije a i mi danas (“hrvatska vjera”!), ovdje se pokazuje u tako oštrom suprotstavljanju. Božja poruka je za sve ljude. Prorok je prorok svim ljudima i onda kada je upućen posve konkretnim.

I u Knjizi Jeremijnoj mogli smo čuti da ga Bog „posvećuje za proroka svim narodima“, ne samo svome zavičaju i svome narodu. To je jedna od najbitnijih oznaka proroka, a suprotstavljanje tomu je jedna od najbitnijih oznaka krive vjere, bijede lokalističke i nacionalističke vjere.

Kad su Isusovi zavičajci čuli istinu o svojoj uskoći i Božjoj širini prema svim ljudima i narodima, Luka izvještava, „svi se u sinagogi napune gnjeva“. Ustaju, izbacuju Isusa iz grada i vode ga na rub da ga strmoglave. I na koncu – nevjerojatnim ponašanjem – Isus jednostavno prolazi između njih i udaljava se od njih. Koliko znamo iz evanđelja više im se neće ni navratiti.

Sloboda kojom prorok, kojom Isus govori, sloboda kojom dolazi među ljude i prolazi kroz smrtne opasnosti, utemeljuje se u poslanju od Boga, u odnosu s Bogom Ocem, u Božjoj riječi. Život te slobode je puni život. Ostalo su krnjatci od egzistencije, prosječnost ili čak promašaj života. (2013)

Fra Ivan Šarčević

www.svantosarajevo.org