Univerzalnost spasenja u Isusu Kristu

Bogojavljenje
(Iz 60,1-6; Ef 3,2-3a.5-6; Mt 2,1-12)

Svetkovina Bogojavljenja starija je od svetkovine Božića. Počela se slaviti u II. (početkom III.?) stoljeću da nadomjesti pogansku svetkovinu rađanja boga vremena, boga Eona (Antiohija-Aleksandrija). Grčki naziv za ovu svetkovinu je „epifanija“ – što znači objava svetoga, očitovanje božanskoga, te odatle gotovo doslovan prijevod u našem jeziku – Bogojavljenje.

Nekada se na ovaj dan slavilo i krštenje Gospodinovo kao i spomen na svadbeni događaj u Kani Galilejskoj. Trima svetkovinama u jednoj htjelo se proslaviti Božje očitovanje u Isusu svemu svijetu (Bogojavljenje/Tri kralja), zatim Isusovo prvo pojavljivanje među ljudima (krštenje na Jordanu) te njegovo prvo „divno/čudesno“ djelo (Kana). U nas se ova svetkovina zove i Vodokršće, jer označava posvetu vode, vode kojom se škrope ljudi (obitelji), njihova mjesta stanovanja, domovi, mjesta rada i sve što im pripada. [Materijalnom posvetom, vanjskim znakom škropljenja vodom vjernici sebe i sve svoje izuzimaju iz vlasti zloga i magije a izručuju onome kome i pripadaju – Bogu.]

***

Osnovna poruka sve triju današnjih čitanja želi istaknuti univerzalnost, sveopćost Božjega spasenja za čovjeka i čovječanstvo koje se objavljuje i događa u Isusu Kristu.

Izaija nagoviješta Svjetlo nad Jeruzalemom ali i nad svim narodima i ljudima koje pokriva tmina i mrklina. Svjetlost je to kojoj hrle svi, koje postaje svjetlo naroda (Lumen gentium). Apostol Pavao poručuje zajednici u Efezu da se ne mora biti Židov da bi se bilo Isusovim nasljedovateljem, da se može biti kršćaninom ne prakticirajući sve ono što je u povijesnom tijeku nastalo kao običaj ili disciplina koje često više otežavaju nego olakšavaju pristup Isusu. Pavao izričito govori u današnjem čitanju da su „pogani“ subaštinici, „sutijelo“ i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po evanđelju, po Isusovoj radosnoj vijesti za sve ljude.

Širinu i univerzalnost Isusa i njegova evanđelja Matej, pak, uobličuje na svoj način i prenosi svojoj zajednici, prvim kršćanima, a onda i nama kršćanima danas, kao i Katoličkoj crkvi danas. Preporučuje nam da drugim ljudima ne zatvaramo pristup Isusu, jer Bog u njemu spašava ne samo jedne, jedan narod, nego se nudi svim ljudima, čitavome svijetu. Izabrani nisu privilegirani, kao da bi oni bili povlašteni „posjednici“ Božjega spasenja, nego, upravo, jer su izabrani, trebaju posvjedočiti da se Božja objava njima odnosi na sve ljude. Dakle, sadržaj i poruka svetkovine Bogojavljenja glasi: Bog se objavljuje i dariva svima u Isusu Kristu.

Matej ovu svoju poruku, svoju ispovijest vjere, uobličuje i posreduje pripoviješću o dolaska triju mudraca u Betlehem da se poklone novorođenom kralju židovskom. Oni dolaze s Istoka, a Istok je za ondašnje Židove (za nas?) prostor neotkupljenosti, nespašenosti, prostor kojeg obitavaju „pogani“. Matej zatim govori da su oni zvjezdoznanci. Oni su slijedom zvijezde koja se na neobičan način pojavila, stigli u Jeruzalem, a onda k štalici u Betlehem. Ovim se želi kazati da je Isusovo rođenje ne samo unutarljudski događaj, događaj sveden na mali lokalni prostor, nego povijesni događaj kozmičkoga značenja: i svemir registrira i sudjeluje u rađanju Isusa Krista. Svemir (kozmos) je podređen susretu Neba i zemlje, susretu Boga i čovjeka.

Matej dalje pripovijeda kako se ovi stranci, što je od davnina poznato, a tako se čini i danas, prijavljuju poglavarima. Oni dolaze u Jeruzalem. U tuđoj zemlji se prijavljuju vlasti. Govore što je njihova nakana u Herodovoj zemlji. No, njihovu nakanu, međutim, ni Herod ni Jeruzalemci, iako poznavatelji Pisma i mesijanskih obećanja, ne mogu prihvatiti. Uvodeći Heroda, glavare svećeničke i pismoznance, Matej ih želi suočiti s novošću koja dolazi s Isusom. Herod je uznemiren, vjerojatno zbog straha za stolicu. Slično i Jeruzalemci koji ne bi rado mijenjali svoje stare navike i pogodnosti. Njima se nikamo ne ide, niti ih poznavanje onoga što govore mudraci – oni ne niječu ono što mudraci kažu – može pokrenuti iz njihova postojećega stanja. Znanje i priznanje još ne znače promjenu, obraćenje. Štoviše, glavari svećenički i pismoznanci potvrđuju ono što mudraci slute. Oni čak citiraju poznato proroštvo da će se „novi kralj“ roditi u Betlehemu, malome gradu kralja Davida. „Religioznim stručnjacima“ nije potrebna promjena. Oni znaju, oni su se osigurali. A Herod, kao i svaki vlastodržac, sve želi iskoristiti za svoju vlast. On traži suradnju od mudraca. Traži od njih da odu u Betlehem, da se „pomno“ raspitaju i da mu dođu javiti da bi i on (gle licemjerja i cinizma!) otišao i poklonio se. Herod je spreman na sve, čak i na poklonstvo, ali nakon što sve dobro proračuna.

Evanđelist hoće Herodovoj tiraniji i zatoru suprotstaviti krotkost i blagost novoga kralja. Isus se ne rađa u dvoru, niti je okružen dvorjanima ni vojskom. On ne otima prijestolje, nije uzurpator vlasti čega se boje svi vlastodršci i ljudi koji od života imaju samo položaj (i lukavstvo politikantstva). Isusovo kraljevstvo unosi posve nova mjerila – spasenje za sve. On oslobađa od podaništva i sluganstva, osobito onoga unutarnjega. On je otkupitelj ljudske slobode, slobode koje se boji svaka zemaljska vlast i sila. Evanđelist Matej samodovoljnom „znanju“ svećenika i pismoznanaca suprotstavlja iskreno „traženje“ mudraca. Mudrost se raspituje, mudrost uvažava znanje, ona se zna i pokloniti pred tajnom. Samodovoljno znanje više ne uči, ono se umišlja da zna sve, uživa u sebi. Ono prezire mudrost, podcjenjuje znanje neznanja, podruguje se višem traženje, ono se klanja i divi samo sebi.

Ne zaboravimo temeljnu poruku današnje svetkovine: Božja ponuda spasenja svima u Isusu Kristu. I dok smo gore imali govor o zvijezdi kao kozmičkom svjedočanstvu Isusova rođenja, naglašavanje Jeruzalema i Betlehema, govori o važnosti lokalnoga, zavičaja i narodnosti. Univerzalnost Božjeg spasenjskoga zahvata ne ostaje dakle apstraktni kozmopolitizam nego uvijek počiva na lokalnom, partikularnom, ali tako da ono ne biva suženo, egoistično, nego je to način kako se obitava na zemlji i kako se ima svoje mjesto pod suncem. Isus nije dakle neka kozmička apstraktna ideja, neki „općeniti“ čovjek, nego konkretna povijesna osoba, Židov, iz roda Davidova, iz Betlehema, grada Davidova. Njegova se poruka međutim ne svodi na uske zavičajne, narodne ili geografske granice. Isus je onaj koji, prema evanđeljima, nikada nema straha od bilo koje ni za bilo koje granice, osim granice ljudske slobode. Bog u njemu ne povlači granice među ljudima.

To svjedoče i tri mudraca. U našoj kršćanskoj tradiciji trojica velikana s istoka, čija se imena – Gabrijel, Melkior i Baltazar – i bilježe ili su na naljepnica pri blagoslovu obitelji i domova, različite su boje kože. Time se naglašava univerzalnost Isusove poruke, ali i otvorenost naših obiteljski i drugih zajednica za ljude koji tražeći svoju zvijezdu, tražeći svoju sreću, možda naiđu, nabasaju ili s razlogom dođu na naša vrata, na vrata naših zajednica, na vrata naših pojedinačnih života.

Ovu se trojicu u našoj kršćanskoj tradiciji označava s tri imena, tri zvanja. Oni su nekada kraljevi, nekada mudraci, nekada magi. Sva tri imena označavaju važne dimenzije ljudskoga života, osobito dimenzije međuljudskih odnosa. Kraljevi predstavljaju vlast, za čim svatko od ljudi teži, makar ta vlast bila i posve mala i ograničena. Mudraci označavaju ljudsku težnju za spoznajom, znanjem, ljudsku znatiželju, životnu mudrost da sretno vodimo svoj život. Magi označavaju ljudsku potrebu za čudom, da na što bezbolniji i sretniji način riješimo se nevolja i patnji, da „čudesno“ prolazimo kroz životne nevolje. Sve te tri dimenzije koje su prisutne u ljudima, Matej jasno kaže, potrebno je da se mjere, štoviše poklone pred djetetom – pred kraljevstvom, mudrošću i čudotvorstvom Isusa iz Nazareta, pred Božjim očitovanjem sada u djetetu a kasnije u mladiću i čovjeku iz Galileje.

I darovi koje oni donose govore upravo o tome da njihova veličina počiva u priznanju Isusa Krista: zlatom priznaju njegovo kraljevstvo i vlast, nisu zlatom obdarili Heroda niti ikoga kupovali novcem da bolje prođu; tamjanom priznaju Isusov božanstvo, njegovu mudrost što svjetovnoj mudrosti djeluje često malo i ludo – jer zašto bi se čovjekova mudrost vezala za Isusa i njegovo evanđelje; pomast (smirna) označava priznanje njegova čovještva od čega bježe mnogi i suvremeni duhovni gurui i čarobnjaci, opsjenari i svodnici masa koji ne mogu prihvatiti da se Bog može do te mjere „sniziti“ da postane čovjekom; smirnom se priznaje Isusovo čovještvo, spasenjsko čovještvo po križu, smrti, ukopu i uskrsnuću. A mnogi bi i danas samo „boga“, svoga boga bez jaslica i progona, križa i smrti, bez praštanja i poraza.

Nekoliko nam stvari još uprisutnjuje današnje evanđelje i svetkovina Bogoavljenja:

U slici triju mudraca koji slijede Isusovu zvijezdu govori nam se o putu, o napuštanju svojih osiguranih mjesta, o izlasku iz svoje tame navika, iz mraka svojih zacementiranih odluka i sudova. A imamo li mi svoju zvijezdu i koju zvijezdu slijedim? Koliko smo zadovoljno sa svojom mudrošću?

Evanđelje također kaže da se politika i vlasti nekada ne trebaju zaobići a da se nekada moraju zaobići, da se, poput mudraca, treba poslušati „glas“ koji dolazi kao u snu. Iako nenapadan taj je glas jasan. Treba zaobići Heroda. Što mi činimo kad se od nas vlasti i vlastodršci traže da obavijestimo o „novoj zvijezdi“ na našem kršćanskom nebu. Vraćamo li se mi nakon pronađenoga Isusa onima koji možda ne ubijaju ljude, nego poruku, koji je umrtvljuju dobro. Možda od nas nitko ništa ne traži ali mi se sami vraćamo kao mizerni doušnici da uništimo dobro. Vraćamo li se vlastima jer smo u strahu i s njima se savjetujemo čak u znanju da oni ubijaju slobodu, mudrost i čovještvo?

Nismo li mi i Herod ili Jeruzalemci, glavar svećenički i pismoznanci koje ćemo se čak uputiti u Betlehem ali nas to neće pogoditi. Ili možda nećemo ni to. Možda tražitelje Boga, možda tražitelje Spasitelja obeshrabrujemo svojim ciničnim znanjem i govorom kako od toga ionako nema nikakve „koristi“, ili te tražitelje potkupljujemo, zatvaramo u svoje zidine, svoje običaje? Možda te tražitelje svojima naučenim frazama odbijamo i sprečavamo u traženju? Zar možda „netočnim i pogrešnim izlaganjem nauka ili nedostacima svoga religioznog, moralnog i socijalnog života, pravo lice Boga i religije prije skrivamo nego otkrivamo“? (GS 19).

***

Poruka svetkovine Bogojavljenja je odista radosna poruka spasenja u Isusu za sve ljude. Zato ne priliči posvajati Isusa. A mi smo ljudi, vjernici, skloni sebičnosti – ne samo u materijalnim nego i u duhovnim stvarima. Isus i njegovo evanđelje nisu za uske i neprozračene obiteljske, crkvene i nacionalne prostore, nisu za one koji su se već „osigurali“ u svom znanju i svojoj pobožnosti. Božje spasenje koje se objavljuje u Isusu iz Betlehema, Isusu iz Nazareta razvodnjava se u apstrakciji kozmopolitizma a postaje opasno i pogubno ako se svodi na uskoću privatnoga, intimnoga, ako se ograđuje nacionalno-političkim okvirom. Bog se u konkretnoj povijesnoj osobi, u Isusu iz Nazareta, dariva svim ljudima. Pred nama kršćanima, pred Crkvom je da to učinkovito svjedočimo, ne samo licemjernim riječima. U konačnici, ne spašavamo mi sebe, niti je Crkva poslana da se brine za sebe, nego za svijet, za sve ljude. Da svjedoči širinu Božje dobrote, a ne strah za sebe.

Fra Ivan Šarčević

www.svantosarajevo.org