Na put s Isusom

Bogorodica / Nova godina
(Br 6,22-27; Lk 2,16-21)

Prema našem ljudskom dogovoru o rasporedu vremena, ostavili smo iza sebe jednu kalendarsku godinu, nazivamo je čak „starom“, i ušli smo u novu godinu.

Nekomu je prošla godina bila lijepa, puna dobrih događaja, nekomu je bila teška, preteška. Nekomu se ljepota života nastavlja, netko se i dalje muči u lakšoj ili težoj nevolji.

Već smo mnogima čestitali. Pružili smo ruke ili izrazili dobre želje telefonski ili nekom porukom. Možemo li danas razmisliti o sadržaju naših čestitki i želja za novu godinu? Čini se da nam prvo čitanje iz Knjige Brojeva u tome može dobro pomoći. Riječ je o blagoslovu kao najboljoj želji. Mojsije preporučuje bratu Aronu da Božji blagoslov dariva drugima. Taj blagoslov ne treba tumačiti. On se uči napamet, kao što ga je i Franjo Asiški naučio napamet i njime blagoslivljao svoju braću. I mi bismo, i ako ga riječima ne izgovarali, trebali u svojim čestitkama i željama uključiti taj predivni blagoslov: „Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva! Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv neka ti bude! Neka pogled svoj svrati na te i mir ti donese!“ Po ovom blagoslovu, kojim drugome želimo Božju pratnju i svjetlo, milost i mir, jedni drugima ćemo u novoj godini postajati više blagoslov a manje prokletstvo.

***

Uz blagoslov je važno da razmislimo hoće li nova godina doista biti nova, i u čemu. Naravno, mnogo toga ne ovisi o nama, ali je i do nas kako ćemo urediti svoje vrijeme. U tome neka nam pomogne Evanđelje koje slušamo na Novu godinu. Ono je dio Lukina izvještaja o Isusovu rođenju. Govori se da su pastiri pohitili u Betlehem i ondje našli Mariju, Josipa i Isusa gdje leži u jaslama. Zatim su, vraćajući se svojim stadima, svome poslu, drugima radosno prenosili što su vidjeli, slaveći i hvaleći Boga. Marija je, pak, piše Luka, slušala sve što se to priča o njoj i njezinu sinu, pohranjivala, pamtila sve to, i o tome razmišljala.

Ako bismo na osnovu saslušanoga evanđelja htjeli izvući poruku i ne samo za ovaj kalendarski dan, nego za cijelu godinu, poruku kako ćemo na nov način urediti vrijeme koje je ispred nas, onda se nameće nekoliko zaključaka.

Ponajprije, s Isusovim rođenjem Bog započinje nove odnose s čovjekom, s ljudima uopće. To znači da prije nego budemo raspoređivali svoje vrijeme, prije nego planirali koje to poslove trebamo obaviti u novoj godini, valja nam se odlučiti da sve što budemo činili ne izgubi iz vida tu temeljnu poruku Božjeg novoga početka s ljudima. Hoćemo li, dakle, moći poput pastira živjeti iz te temeljne poruke naše vjere da se Bog objavio u Isusu iz Nazareta, da je postao čovjekom, i da je svakome od nas zadatak postati čovjekom na Isusov način? Hoćemo li moći poput pastira radosno posredovati ljudima tu novost i ne umoriti se i ne zaplesti u svoje materijalne i duhovne brige?

Još se nešto u današnjem evanđelju navodi a bitno je i za nas. Veli se da je Marija pohranjivala sve što se govorilo i o tome razmišljala. I mi svoje događaje trebamo pohranjivati i o njima razmišljati, u njima otkrivati dublje značenje. A možemo li u onome što se oko nas događa pronalaziti dublji smisao? Hoćemo li u novoj godini imati više vremena da se zaustavimo nad sobom i našim životom, da razmislimo komu u konačnici služimo (Marija je Božja službenica), ili ćemo bezglavo juriti svoje vrijeme, gubeći se na bezbrojnim usputnim stanicama, umarajući od nepotrebnih poslova i sitnica, u suludom aktivizmu ili ispraznujući se u lijenosti i besposlici.

Isusovo rođenje, Božji novi početak s ljudima, stavlja pred nas zahtjev novoga čovještva, a ono se ostvaruje u novim odnosima. Koliko god pričali o različitim krizama danas, o ekonomskoj, političkoj, crkvenoj, a koje doista nisu malene ni bezazlene, ipak svi osjećamo da su nam potrebni novi odnosi među nama. I kao što Bog u Isusu Kristu nudi novi odnos s čovjekom, i od nas se traži da na nov način susretnemo sebe, bližnje i Boga. Bog nam u Isusu nudi novi odnos prema sebi. Na nov nas način poziva da preispitamo sebe same, svoju vjeru, svoj posao, što činimo od svoga vremena. Na nov nam način nudi izlazak iz naših zatvora u koje smo se stavili htijenjem da nagomilavamo materijalno. Na nov nas način poziva da shvatimo kako nismo završili svoje ljudstvo, da – nalazili se na stranputici, u zlu ili grijehu ili mislili o sebi kako smo se usavršili – nismo, dakle, još u vjeri prihvatili sami sebe, da još nismo dopustili da nas dotakne novost Isusova života i da još nije dovršeno naše obraćenje.

Kada je riječ o potrebi novih odnosa na temelju Božjega dolaska u Isusu Kristu, onda se u novoj godini valja iznova založiti i za nove odnose s bližnjima, s onima kojima živimo, i uopće s drugim ljudima. Nedvojbeno, to je najdelikatnije područje humanosti i najteži naš put. Imamo iskustvo da možemo namaknuti ili postići mnogo toga, ali ako su naši odnosi s bližnjima lažni i nepovjerljivi, u strahu ili nevjernosti, zavisti ili ljubomori, sve djeluje uzalud. Odnosi nam daju ili oduzimaju snagu. I nerijetko, naši loši odnosi učine nas takvima da i ne primjećujemo da se srozavamo kao ljudi. Može nam izgedati da sve ispravno radimo, a mi smo se ljudski krajnje unizili. Svakako valja naglasiti da ne možemo biti kršćani i mrziti. A upravo se to događa i često skriva iza maske naše pobožnosti, etičnosti i korektnosti.

Isusovo rođenje, čitav njegov život, zahtijeva od nas najtežu promjenu, promjenu naših odnosa prema ljudima. Točno je, ljudi nisu savršeni, ali ljudi, mi jedni drugima, nismo predmeti koje se pomiče po želji. Ljudi nisu sredstva za usavršavanje svoga lika i djela. Ljudi nisu vreće u koje se guraju nervoze i nezajažljivi prohtjevi. Ljudi nisu otirači na kojima se otresa blato tračeva i lažnih svjedočanstava. Nova godina je prilika da nam na nov način ljudi postanu – ako su nam pre/uzvišene riječi „braća“, „bližnji“, „prijatelji“ –  barem partneri, sugovornici i suputnici na istom putu prema ostvarenju čovještva po Isusovoj mjeri, za ostvarenje zajedničkoga života. Kako je samo potrebno u našim obiteljima, na radnome mjestu, u rodbini, našem susjedstvu, u našoj zemlji, posvuda – novih odnosa. No, tko će se prvi promijeniti? Tko će nove odnose prvi započeti?

I na koncu treće područje naših odnosa jest odnos s Bogom. To je intimni odnos koji prati sve odnose. On je zadnji kriterij „uspjeha“ svega. S tim odnosom ne treba „mahati“ ali ga ni skrivati. Novi odnos s Bogom ponajprije znači novi način razgovaranja s Bogom. Bog napokon treba izići iz mračne sjene kamo smo ga možda još davno odaslali. Treba izići iz naše nutrine gdje smo ga „prignječili“ molitvama i ljubavlju. Treba izići iz uskoće naših obitelji i naših crkava. Vrijeme je, vidjeli to drugi ili ne, da krenemo za Isusom. Taj novi odnos s Bogom u svjetlu Isusova puta promijenit će naše ponašanje i to korjenito i prema sebi i prema drugima. Nećemo se moći skrivati, nećemo moći u Isusovoj prijateljskoj nazočnosti izmišljati i lagati, krasti i biti nevjerni, mrziti i biti zli. Ako Bogu, ako Isusu dopustimo da krene uz nas, sve će se promijeniti, svi naši odnosi, i onaj prema sebi, prema svome poslu i onaj prema drugima. I naše molitve neće biti brbljarije i nagomilavanje uzdaha da se Bog „promijeni“ i da nas uvijek usliša kada želimo, nego će molitva i razgovor s Bogom nas mijenjati.

***

Stupili smo u novu godinu. Neka Isusovo rođenje, taj jedinstveni Božji ulazak u našu povijest, u naše osobne živote, neka taj neiscrpni i uvijek novi odnos Boga s čovjekom, potakne i nas  na nove odnose u sljedećoj godini.

Sretana vam i blagoslovljena nova godina!

Fra Ivan Šarčević

www.svantosarajevo.org