U povjerenju i slobodi

Stara godina
(1 Iv 2,18-21; Iv 1,1-18)

Daleko smo osjetljiviji na tuđu nego na svoju nezahvalnost. Svoju redovito i ne vidimo. I godinama se možemo mučiti zato što nam je netko stvarno ili samo „po našem računu“ nezahvalan, tako da nam to stvara gorčinu koja truje i druge odnose pa i život uopće. Nema sumnje, zahvalnost je ljudska krepost, vrlina koja se nerijetko izjednačava s cjelinom ljudskosti. Zahvalni ljudi su okrenuti stvaranju, okrenuti su životu, izlaze u susret drugim ljudima, dok se nezahvalni ljudi najčešće vrte oko sebe i s vremenom gube povjerenje u druge, a onda i u sebe; s vremenom se osjećaju neslobodnima i u vlastitom okruženju. Tko zahvaljuje, kao dar drugome vraća povjerenje i širi prostor slobode. Nezahvalan čovjek je stisnut u sebe i boji se da i samom riječju „hvala“ gubi dio svoje veličine i dio slobode, dio sebe samoga. Onaj tko nije zahvalan, misli da su mu svi dužni, da se njegovi bližnji uvijek moraju dosjetiti što njemu treba. Nezahvalnom čovjeku je najteže iskazati povjerenje drugome i zamoliti za uslugu, i istodobno je iznimno osjetljiv na nezahvalnost. Zahvalan čovjek je radostan. On poput Pavla i nezahvalnost i kažnjavanje, i nerazumijevanje i druge negativnosti prima kroz temeljni stav zahvale: „Što imam, a da nisam primio!“ Svijest darovanosti uzrokuje zahvalnost. Zahvalnost rađa povjerenje i slobodu.

Večeras smo se skupili da svatko osobno, a i kao zajednica vjernika, zahvalimo Bogu za prošlu godinu; kao i da zahvalimo ljudima, ne malom broju naših bližnjih, koji su nam bili od pomoći, koji su s nama dijelili naše vrijeme, naše dileme i muke, naša traženja i dobrote, naše neuspjehe i uspjehe, bez kojih ne bismo bili ono što jesmo.

Vjerujemo da je i kroz proteklu godinu otajstveni Bog, onaj milosrdni, nerijetko i zagonetni Bog, bio upleten u naše živote, da nam je – i kada mi to nismo vidjeli ili nismo mogli vidjeti – kroz Isusa Krista, njegovu riječ i djelovanje, osvjetljavao stazu našega života. Dolazili smo u ovu crkvu, donosili svoje potrebe i želje, molili smo nošeni čežnjom za Božjom blizinom. Išli smo kroz život nošeni duhovnom snagom koju smo i ovdje, u ovoj crkvi, pojedinačno i zajednički primali.

Još jedna godina je na izmaku. Bilo je u njoj veselja i radosti, bilo je tjeskobe i tuge, bilo je i bolesti, patnje i smrti nekoga bliskoga, dragoga, gotovo neprebolnoga. Bilo je u prošloj godini mnogo dobroga koje smo učinili, dobroga koje su nam drugi učinili. A bilo je i naših ljudskih zakazivanja i grijeha, svađa i prkosa, laži i zabluda, ucjenjivanja i omalovažavanja, nerazumijevanja i uvreda. Bilo je u prošloj godini puno neslobodnih postupaka i djela, onoga što nije dostojno čovjeka. Možda smo se skrili i od samih sebe da si priznamo svoje malenosti i uskoće, svoje bahatosti i neuviđavnosti. Ostalo je iza nas i dosta toga kao neutaživa želja za boljim. Jer htjeli smo – mislim da smo ipak u dnu sebe htjeli – da neke stvari budu bolje, a otišle su drukčije.

Moglo bi dugo potrajati naše preispitivanje prošle godine. Doduše, i uopće ne bi bilo loše pred početak nove godine podvući neku crtu, napraviti duhovnu inventuru, kako se to na koncu godine radi i po poduzećima i trgovinama, dakle, sagledati vlastito duhovno stanje, osobne duhovne kapacitete, vlastitu ljudskost. Vidjeti dokle smo stigli. Valjalo bi sebe sama posaditi pred sebe, ali i pred svjetlo Božje riječi i pred Isusov život i – izvagati se. Jer možda, kako to obično kod nas ljudi i biva, previše bježimo od sebe i ne uviđamo da kako bivamo stariji, ne znači istodobno da postajemo i bolji ljudi i bolji kršćani. Štoviše, možda postajemo samo izvanjski mirniji, spretnije skrivamo sebe same, a u biti smo oporiji, tvrđi, da ne kažemo suroviji i lukaviji. Možda smo i u svome kršćanstvu odavno ohladnjeli i postali neaktivni.

U svakom slučaju, na današnji dan trebalo bi si posvijestiti nekoliko stvari. Ponajprije treba sebi priznati da nismo uvijek bili na visini svoga ljudskoga i kršćanskoga poziva. Nismo se uvijek pokazali dobrim ljudima i vjernicima. Nismo živjeli iz zahvalne darovanosti. Naravno, ne možemo vratiti vrijeme, ne možemo neke stvari više popraviti, ne možemo sanirati ranjeno, izgraditi nešto što se našom ili tuđom krivnjom srušilo, niti zacijeliti slomljeno. To ostaje naš neotklonjivi dio. Valja nam, dakle, uzeti našu prošlost, priznati našu malenost, slabost pa i moralnu mizernost. To je dio našega života, to je naš teret, to je dio našega neprenosivoga križa, kojeg nam valja nositi kroz život. No, ono što možemo jest da budno otkupljujemo svoje buduće vrijeme: čistoćom svojih misli, jasnoćom svojih riječi i dobrim djelima. Na to nas poziva i vjera u Boga. Vjera u Boga koji je jedini kadar da posve sanira našu prošlost; vjera u Boga koji nas poziva ne da prošlost prebrišemo, nego upravo posve svjesni nje, da tu prošlost dijelimo i s njime, te da se okrenemo izgradnji svoje nove, drukčije, bolje budućnosti.

I koliko god nam se činilo da je naše vrijeme nesklono autentičnom čovještvu, koliko god naša situacija bila obilježena raznoraznim krizama i lomovima odnosa, i koliko god nam izgledalo da ništa ne možemo promijeniti, valja iznova izgrađivati povjerenje u ljude i u zbilju koja nas okružuje. Isus govori da vjera čini nemoguće, ponajprije u našim odnosima. I valja iznova stjecati vlastitu slobodu i tu slobodu omogućavati drugima. Povjerenje i sloboda, čine se danas najkrhkijima a tako potrebnima. U prostoru povjerenja i slobode, najbolje se izražava i Božji odnos ljubavi prema nama ljudima. U svome milosrđu Bog nam uvijek iznova dariva svoje povjerenje, štoviše, on to čini i ondje gdje mi sami sebi ne vjerujemo. Dariva nam i slobodu i ondje gdje bismo je mi sami sebi prikratili. Povjerenje i sloboda, s druge strane, nisu kao neki darovani predmeti koji se ostave nastranu ili čuvaju negdje na sigurnom. Oni se izgrađuju i stječu.

Zato, u zahvalnosti Bogu i ljudima za prošlu godinu krenimo u novu s novim povjerenjem i novom slobodom. Preko povjerenja i slobode Bog ulazi u naše živote. Preko povjerenja i slobode izgrađuju se naše obitelji, prijateljski i drugi odnosi. Naša zahvalnost za prošlu godinu najviše se ogleda u zahvalnosti i Bogu i ljudima na darovanom povjerenju i slobodi. Darujmo i mi i povjerenje i slobodu svojim bližnjima u novoj godini.

Fra Ivan Šarčević

www.svantosarajevo.org