Riječ puna milosti i istine

Božić
(Iz 52,7-10; Heb 1,1-6; Iv 1,1-18)

Danas, na Božić, svetkovinu Isusova rođenja, misna čitanja počinju odlomkom iz Knjige proroka Izaije u kojem se narodu koji je pola stoljeća bio u progonstvu javlja da mu je ropstvo okončano i omogućuje mu se povratak u domovinu. U poplavi svakojakih glasova i vijesti kojima smo svakodnevno bombardirani, ove riječi djeluju gotovo nestvarno. Jer na osnovu čega danas biti glasonoša radosti, navjestitelj mira, oglašivač sreće u zemlji u kojoj su ljudi prihvatili da je gotovo „normalno“ ponašanje samo se dijeliti, sukobljavati, osvećivati, progoniti ili vladati nad drugima? Kako to učiniti u zemlji u kojoj je skoro srušena svaka društvena nada nečega zajedničkoga? Tko će – slično jeruzalemskim razvalinama – na našim ruševinama i urušavanjima ljudskosti potaknuti ljude na novi početak? Da, posve novi početak! Jer samo tako će nam biti osigurana bolja budućnost. Prorok je jasan. Novi početak započinje s Bogom. To je jedna od poruka Božića. Bog dolazi čovjeku u njegovu nesređenu zemlju i svakodnevicu, u njegov život izmučen raznim teretima i grijesima, i započinje s čovjekom novu povijest, drukčiju od dosadašnjih, povijest novih odnosa.

U Poslanici Hebrejima slušamo poznati tekst da je Bog kroz povijest govorio po prorocima, a u ove dane se objavljuje u Sinu. I to je punina objave. Kada kažemo punina objave, onda to podrazumijeva da nam se u Isusu daruje potpuni smisao života. U njemu nam biva ponuđeno, nenasilno i bez ikakvih trikova, bezuvjetno i milosrdno put kako provoditi svoj život. Poslanica posebno naglašava Isusovu uzvišenost povrh svega stvorenoga, i povrh svih najsavršenijih bića kao što su anđeli. Bog se u konkretnom čovjeku otkriva ljudima.

A evanđelje današnjega dana jedan je od najuzvišenijih tekstova Novoga zavjeta. Evanđelist Ivan ne govori o jaslicama i pastirima, zvijezdama i mudracima, anđelima i Herodu. Čak nam djeluje preozbiljno za ovo svetkovinsko vrijeme. Ivan svoje evanđelje započinje govorom o Riječi, stvaralačkoj Riječi po kojoj Bog stvara svijet, o tome kako je ta Riječ kod Boga i kako ona postaje Život i Svjetlo te kako ta ista Riječ postaje tijelom, čovjekom, konkretnim čovjekom – Isusom iz Nazareta. U svom Prologu Ivan sažima povijest vjere kao i Isusovu povijest. Govori kako je Isusovom djelovanju prethodilo Ivanovo svjedočanstvo za Svjetlo. Izričito govori kako to Svjetlo, kako Isus nije prihvaćen, nije primljen od svojih, kako Isusa ni svijet ni njegovi nisu upoznali.

Ako bismo i mi saželi značenje Ivanova govora za nas danas, onda bismo mogli kazati slično. Isusa još nismo prihvatili. Jesmo riječima, ali ostaje doista pitanje koliko ga stvarno nasljedujemo, koliko Isus rasvjetljava naše putove i odluke, naše misli i riječi, koliko je on naše Svjetlo. Oni koji uzvjeruju u Isusa, nastavlja Ivan, postaju Božja djeca, djeca koja ne djetinjasto nego djetinje povjerljivo nastanjuju ovaj svijet, koji se svom svojom osobnošću pouzdaju u Božju objavu u Isusu.

Osnovne oznake Božje objave u Isusu prema Ivanu svjedoku jest da se Božja objava čovjeku ne događa negdje daleko, daleko od svijeta i ljudi, da se za njezino upoznavanje ne trebaju završavati posebne škole ili prakticirati posebne pobožne vježbe. Ivan izričito kaže da je jednostavno Riječ tijelom postala i nastanila se među nama. Riječ je, Bog je postao čovjekom. Od Božjeg utjelovljenja svako ljudsko lice postaje trag Božje objave. Ivan potom govori kako su oznake te iste Božje objave milost i istina, a ne najprije Zakon ni religijski propisi. Živjeti u milosti i istini, znači živjeti tu Božju objavu utjelovljenja.

Posebno važnim se čini Ivanova poruka da „Boga nikada nitko nije vidio“ nego ga je objavio, obznanio Jedinorođenac, Isus Krist. Ovo je zacijelo vrlo važna poruka i nama današnjim ljudima. Naime, često se mogu susresti ljudi koji „mašu“ raznoraznim religioznim iskustvima, pa tako znaju govoriti kako imaju iskustvo Boga, kao da su Boga vidjeli. Ivan je jasan: samo je u Isus Bog vidljiv, u Riječi koja je tijelom/čovjekom postala moguće je spoznati Boga. U mnogovrsnim ljudskim traženjima da se dosegne transcendentno, da se dotakne i iskusi onostrani svijet i Boga, na mjestu su pjesnikove riječi – „ne traži Boga mišlju u praznini“ (A. B. Šimić). Božji su tragovi u materijalnom, stvorenom svijetu, a njegov najveći izraz je u čovjeku, u Isus iz Nazareta. Boga se susreće najprije u čovjeku. Tako tjelesno, ljudsko tijelo, postaje nositelj Božjega Duha, Boga kojega nitko nije vidio niti vidjeti može.

Uz to, Ivanov govor o Riječi koja je tijelom postala, na poseban način ističe put kako ono što je eminentno duhovno, kao što je recimo misao, Božja i ljudska misao, zadobiva svoju materijalizaciju u riječi. Kršćanstvo je vjera riječi, vjera u Riječ i vjera na riječ. Kršćanstvo je vjera Božjih obećanja, dane i zadane riječi, utjelovljene Riječi. Zato ovih božićnih blagdana i uopće u životu kada se pitamo kako do Boga ili kako ostvariti svoju ljudskost, čini se neophodnim vratiti se tajni utjelovljene Riječi od koje će i naš život i naše riječi zadobiti svoj smisao. Ako svoje riječi budemo podastirali pod svjetlo i kriterij Riječi, i one će u sebi sadržavati mnogo više milosti i istine, a mnogo manje osuđivanja, optužbi i gorčina. Riječi, riječi – ima ih previše i u naše vrijeme, ali se bez njih ne može. Šutnja nije rješenje, nego govor u milosti i istini. Riječi trebaju biti milosne i istinite. Riječi su stvaralačke i ubilačke, nose život ili usmrćuju. Isus je Riječ koja donosi život u punini i onda kada je ta riječ nasilno ušutkana, kada nije primljena ni prihvaćena. Ona ima svoju snagu u Bogu i njemu se ne vraća bez učinka čak i onda kada djeluje da je kazana u prazno i gluhim ušima. Doista, Isus je Riječ puna milosti i istine. Neka nam ovi blagdanski dani i naš život budu radosni, i prožeti takvim riječima. Susretali u svojim bližnjima Božju objavu, susretali u njima utjelovljenju Riječ, Isusa Krista.

Fra Ivan Šarčević

www.svantosarajevo.org