Novi izlazak na Svjetlo

Božićna ponoćka
(Iz 9,1-3.5-6; Tit 2,11-14; Lk 2,1-14)

„Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.“ Ovim riječima prorok Izaija naviješta oslobođenje mnogih koji su pod raznim ropstvima i jarmovima koje su sami sebi natovarili ili su ih drugi obremenili i zarobili, koji su pod udarcima i šibama raznih političkih ili duhovnih goniča. Ove riječi nam mogu pomoći da razumijemo zašto Božić – Božji dolazak među nas – slavimo usred noći, i to u najdužoj noći, i da ga posadašnjimo u dugoj noći naše svakodnevice.

U Svetom pismu se na dosta mjesta govori o noćima i tamama u koje stiže Božje svjetlo. Posebno se ističu četiri noći. Na početku stvaranja svijeta, Biblija izvještava, Boga stvara svjetlo, razdvaja ga od tame, stvara noć i dan. Druga važna noć je noć izabranja Abrahama, čovjeka pojedinca – noć u kojoj Bog sklapa savez s ocem vjere i s njegovim potomstvom. Treća je noć oslobođenja Božjega naroda iz ropstva, noć izlaska iz Egipta i odlaska u novu budućnost s Bogom i povratak u domovinu. Tu noć kršćani slave na Veliku subotu kada se spominju novog izlaska s uskrišenjem Isusa Krista iz tame zla i smrti.

Četvrta noć jest ova noć, noć u kojoj slavimo dolazak novoga Svjetla, dolazak Emanuela – Boga s nama i među nas. U ovoj noći slavimo Isusovo rođenje, početak zemaljske, krajnje ljudske objave Boga. Taj dolazak prati jarko svjetlo, jedinstveno svjetlo koje obasjava sve naše mrkline i tame, koje se svojom snagom samo djelomično može usporediti s prirodnim svjetlima i svjetlilima.

Dolaskom Boga u našu zajedničku i osobnu povijest, povijest nije završena. To je tek njezin početak, kvalitativno novi, drugi početak. U ovoj nam se noći nudi mogućnost novoga druženja s Bogom i ljudima, našega i Božjega novoga dijaloga. Skloni smo da božićnu poruku lišimo njezine zemaljske konkretnosti, da je zaodjenemo u lijepe, predivne, ali nestvarne parole. Riječ je, međutim, o krajnje običnom, čak oskudnom rođenju Isusa Krista, ali koji ima snagu da mijenja svijet, moć svjetla koja bez buke i glamura preobražava i najtamnija skrovišta naše neljudskosti.

Večeras, u ovoj svečanoj noći, kada možda nismo stigli pripremiti i uraditi sve što smo planirali, saberimo se, unutarnje se umirimo, dopustimo se obasjati porukom nebeskoga svjetla koje dolazi. U zajedničarskom duhu i u radosnom raspoloženju razmislimo što bi mogao i trebao značiti Isusov dolazak u naše svakodnevlje. I u kakvu našu noć Bog želi stići? Koje naše tame i mrkline želi obasjati svjetlo Isusova rođenja?

1. Čini se da je našu noć, u svakovrsnim suvremenim krizama, ponajprije obavila tama neizvjesnosti, strah od budućnosti i za budućnost, kako pojedinačno tako i na razini obitelji, Crkve, naroda, našega grada, društva i države. Ne možemo ne primijetiti kako skoro već dva desetljeća lutamo po mraku, kako nam je potreban stvarno novi početak – gotovo na svim područjima: od naših najbližih odnosa, do odnosa s drugima, od obitelji i škole, do posla i molitvenoga života, od obrazovanja do politike. Doista je vrijeme da nas obasja Božje svjetlo.

Možda i nismo dovoljno svjesni da većinom živimo strašljivi i uplašeni, zatvoreni i izolirani, da i mi obitavamo mrkle krajeve (da živimo u zemlji „mrke ljepote“), da smo u strahu za budućnost, da smo u svakojakim strahovima: od onoga da prekoračimo u prostor i entitet drugih do straha da kažemo ono što mislimo. Strah unosi bezizlaz, smanjuje aktivnost i kreativnost, u konačnici oduzima dostojanstvo. Utjerivanjem straha, pogotovo straha od budućnosti i od drugih, ljudi vladaju nad ljudima, ucjenjuju jedni druge, kupuju ih i preprodaju te im tako zatvaraju budućnost. Noć straha osljepljuje za novi početak.

Svjetlo betlehemske noći razgoni strah, donosi svjetlo na naše staze, otvara nove perspektive i osnažuje da se i u situacijama bez uvjeta stvaraju uvjeti za novi iskorak. Svjetlo Isusova rođenja govori o potrebi radikalne promjene našega životnoga stava o tome da svega sebe izručimo Bogu, pouzdamo se u Boga, izručimo svjetlu njegove riječi. Ljudi koji su obasjani božićnim svjetlom, neumorno i strpljivo, unatoč svim zaplašivanjima sa strane, svjedoče da se dobro može roditi i ondje gdje atmosfera nije gostoljubiva, i u „štalama“ ljudske odbačenosti, i pod vedrim i svakim nebom, u malenim, siromašnim i zabačenim mjestima i među običnim obiteljima. U svjetlu božićne noći širi se radost, ljubav se ne može zadržati samo na svojima nego kreće prema svima, i prirodi i ljudima, i vjernicima i nevjernicima. Božja objava u djetetu, u novom čovjeku, postaje Svjetlo narodima (Lumen gentium).

2. Osim straha od i za budućnost kojom je opečaćena naša duga noć svakodnevnice, u nama svima, više ili manje, vlada i noć neistine i zabluda, laži i licemjerja o nama samima i o drugima, i onim najbližima. S Isusovim rođenjem započinje i rađanje novoga čovjeka, ne nekog nestvarnoga i neostvarivoga čovjeka, nego izvornoga, autentičnoga čovjeka. Iznimno je lijepo vidjeti kako se u božićnoj noći većina ljudskih lica promjene, kako se ljudske nutrine šire na prihvaćanje svojih bližnjih, kako se omekšavaju bore i nervoze, kako smrknutosti i gorčine nestaju pod toplinom i svjetlom božićne poruke, kako božićno Svjetlo odjednom obasja mogućnost i prilike za nove odnose. Čovjek, isti onaj stari čovjek, u noćima obasjanim Božjim svjetlom, opušta se i postaje „original“, postaje on sam, dotad skrivan od drugih i od sebe sama. Onaj čovjek koji svednevice juri da se dostigne, da se nađe, da drugima dokaže da vrijedi više nego što oni misle. U božićnoj noći smanjuje svoj stres i stišava svoju zabrinutost.

Svjetlo Isusova rođenja skida maske s oholih lica, s lica koja glume moć, uspjeh ili stalnu nasmiješenost. Skida i masku samosažaljenja, depresije, ovisnosti i raznih tereta koji jedni drugima tovarimo. Jednom riječju, betlehemsko svjetlo poziva na prihvaćanje istine o sebi samome i o čovjeku uopće. A ta je istina da Bog, osim što je stvorio čovjeka, dolazi svakom čovjeku po čovjeku, dolazi po Isusu da svatko postane čovjekom. A zar je malo biti čovjekom!

Isusovim utjelovljenjem svako ljudsko lice, i moje i moga bližnjega i moga protivnika i neprijatelja, postaje najuzvišenija i najbliža, najuočljivija i najtajanstvenija Božja prisutnost na zemlji. To je temeljna istina Božje objave u Isusu iz Nazareta. Istina koja je, ne treba ništa uljepšavati, tako teška i tako zahtjevna, jer živimo pod sjenom rata, u atmosferi sukobljenosti, u dosta polomljenih odnosa te je gotovo nemoguće prihvatiti da bi s tim drugim ljudima Bog imao ikakve veze. Ipak, ta teška istina obvezuje. Ako se ona prihvati i ima u vidu, ako se u nju povjeruje, onda će biti daleko manje maski, zabluda i laži i o sebi i o drugima. Ta istina treba rasvijetliti tame naših zabluda o našoj veličini i nevinosti, tame naših memorija koju smo natrpali povrijeđenostima i gorčinama, lažima i zloćama drugih. Ta će nas istina vratiti na početak, novi početak naših odnosa.

3. I treća oznaka naše duge noći svakodnevnice je označena tamom sebičnosti, crnilom i gorkostima našega sebeljublja. Sebičnost nas čini tjeskobnima, hladnima, bezosjećajnima. I ako igdje moramo ostvariti novi početak, upravo je to na razini našega milosrđa i solidarnosti prema drugima. Božić govori o tome kako Bog izlazi iz svoje samodovoljnosti, svoje osigurane svemogućnosti, svoje neupitne veličine. Bog ne čeka hoće li se stvoriti uvjeti da se pojavi, nego sam ima inicijativu. Dariva se. On postaje običnim djetetom i čovjekom, upušta se u rizični odnos ljubavi sa svakim pojedincem.

Poruka betlehemskoga rođenja želi osvijetliti sve one mračne zakutke našeg sebičnoga ponašanja i poziva nas da budemo – poput tolikih proroka i svetih ljudi, poput Marije, Josipa, pastira i mudraca, poput ljudi koji nas nose čitava života, naših bližnjih i prijatelja koji su nam omogućili da budemo to što jesmo – i ponajviše da budemo poput Isusa iz Nazareta po kojemu se zovemo kršćani – ljudi služenja, ljudi pripravljanja putova, te da po drugim ljudima – sve na primjeru Isusova rođenja i života – Bog stigne u naše života i Božja dobrota među nas ljude.

****

Ova skromna poruka božićne noći neka nas barem potakne da dopustimo da svjetlo Isusova rođenja, da Božje svjetlo koje dolazi njegovim ulaskom u svijet, obasja svakoga od nas pojedinačno, naše obitelji, zajednice, naš narod i sve narode, druge ljude, sav svijet: da obasja našu dugu noć straha od neizvjesne budućnosti, da nam svjetlo istine obasja noć naših zabluda i laži, naših maski o nama samima i o drugima, te da obasja i otopli najledeniju noć naše sebičnosti, oporosti i zatvorenosti srca te da nam osvijetli stazu služenja i postajanja ljudima. Vrijeme je da iznova iziđemo iz tame na svjetlo, da dopustimo obasjati sve nesnošljive i turobne tame našeg svakodnevlja Božjim svjetlom u Isusu Kristu čije rođenje večeras slavimo.

Na dobro vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo!

Fra Ivan Šarčević

www.svantosarajevo.org