Ponizna Božja službenica

Bezgrešno začeće BD Marije
(Post 3,9-15.20; Ef 1,3-6.11-12; Lk 1,26-38)

 Blagdan Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije dio je sadržaja kršćansko-katoličke vjere: Bog je Isusovu majku Mariju izuzeo od onoga grijeha – kojega teologija od sv. Augustina naziva „istočnim grijehom“ – a o kojem govori današnje prvo čitanje iz Knjige Postanka. Vjerska istina kaže da Marija dolazi na svijet kao i svi drugi ljudi, ali je Bog oslobađa grijeha. Od svoga ljudskoga postanka ona je u božjoj milosti, ili „puna milosti“, kako je naziva Božji glasnik Gabrijel. Marija se ne udaljava, ne skriva od Boga poput prvih ljudi, poput svakoga čovjeka, nego je „Gospodin s njom“ kako joj isti glasnik u pozdravu kaže i kako to ponavlja naša molitva Zdravomarijo.

Bog usmjerava Marijin život u služenju Isusu Kristu. Katolici vjeruju da Bog iz toga razloga pošteđuje Mariju od grijeha i u njezinom začeću. Veličina onoga koga rađa, služenje svome sinu, Božjem Mesiji, uzrokuje i Marijino bezgrešno začeće. Evanđelja izvještavaju također da Marija sebe samu i imenuje „poniznom Božjom službenicom“. Sva njezina egzistencija je, dakle, služenje. Izabrana je po Isusu Kristu, kao što to Pavao, u današnjoj poslanici Efežanima, kaže da su svi Isusovi učenici u Kristu od Boga „izabrani prije postanka svijeta“.

Kroz povijest kršćanstva a i danas zaboravlja se često da je Marija Božja službenica, da služi Božjem naumu, da vjernike upućuje na Krista, da i nama današnjim kršćanima kaže kao i onda zabrinutima u Kani Galilejskoj: „Sve što vam kaže, to činite!“ Činite sve što vam Isus kaže! Naime, zna se dogoditi da vjernici Mariju diviniziraju, da joj se mole kao da je ona „božica“, jedna od osoba uz trojednoga Boga. Neki vjernici, u svom zagovorničkom zanosu tako mole Mariju kao da ona treba „ublažiti Božju srdžbu“, kao da je Marija – jer je majka, jer je žena – suosjećanija od dobroga Boga, milosrdnija od Isusa Krista. Naše su zemaljske, antropomorfne predodžbe o strogom Ocu ili muškom Bogu toliko ušle u našu podsvijest da čeznutljivo, često vjerski vrlo infantilno, tražimo majčinsko krilo i zagrljaj bezuvjetne ljubavi. Jer, redovito, majka nas uvijek prihvaća, nikada ne ostavlja, kakvi god mi bili. Marija jest zagovornica, ali ostaje stvorenje – ponovo kazano – Božja službenica. Ona je uzor vjere; kršćanima – prvi uzor vjernika među vjernicima.

Koju poruku za nas današnje ima ovaj blagdan? Najprikladnije je krenuti putem današnjih svetopisamskih čitanja. Kazali smo da je prvo čitanje odlomak iz Knjige Postanka, s početka Biblije. U njem se govori kako su Adam i Eva, čovjek uopće, nakon što su iskušali svoju slobodu i jeli s drveta, skrio od Boga. Bog, međutim, traži čovjeka, nalazi ga i pita: „Gdje si?“ To je za biblijskoga pisca, za biblijskoga vjernika, prvo pitanje koje Bog postavlja čovjeku. Ne bi ga postavio da se čovjek nalazio u Božjoj blizini. Ne ulazeći u mnoge poruke koje se nameću iz ovoga teksta, treba ipak istaknuti kako prvi ljudi (slika za svakoga čovjeka) za svoje skrivanje od Boga, za svoju grešnost, stalno nalaze krivce izvan sebe: muž optužuje ženu, žena zmiju i tako uokolo i unedogled. Bog, međutim, traži odgovornost od svakoga pojedinačno. Uočljivo je iz teksta da kušnja zla postoji izvan čovjeka, zlo postoji izvan pojedinčeve odgovornosti ali je svatko osobno odgovoran pred tom kušnjom. Na koncu današnjega teksta stoji kako Bog proklinje zmiju, proklinje zlo, i postavlja neprijateljstvo između ženina roda i zlog roda. Nasuprot Evi, majci svih ljudi, kršćanska je vjera i teologija, još od Apostola Pavla, postavila „novu Evu“ – Mariju, majku Isusovu i majku svih vjernika u Krista. Marija se nije izmakla od Boga, nije se skrivala od njega i njegova plana. Nju kršćanska ikonografija najčešće i slika onom slikom iz knjige Otkrivenja, odjevena u sunce, s djetetom u ruci, gazi glavu zmiji (zlu).

A odlomak iz Lukina evanđelje pokazuje da na Marijinu (a i Elizabetinu) primjeru i mi svoje nejasnoće života, neizvjesnost budućnosti kao i najdublje čežnje za smislom trebamo prihvatiti ne bez razuma, nego s razumnim pouzdanjem, razložnim povjerenjem da će Bog – ako mislimo, govorimo i činimo dobro – pripomoći svladati i najteže prepreke, pomoći nam da pronađemo svoj smisao. A smisao je doista položen u nas i oko nas, ali se ostvaruje izvan nas, izvan našega straha za sebe, izvan naših granica sa sviješću ograničenja, i uvijek preko naše sebičnosti u služenju Bogu i bližnjima. Jednom riječju: I naš je smisao u služenju Božjoj Riječi. Stoga bismo se i mi trebali shvatiti kao „ponizni Božji službenici“, obraćeni od adamovskog, od našega prirodnog stanja da smo skloni umaknuti se Bogu, sakriti se od njega i onda kada nam se čini da smo skroz u njegovom „vrtu“, u njegovoj „kući“, u njegovoj milosnoj prisutnosti. Danas bi to značilo i da budemo budni pred kušnjom lažne i zle poniznosti, poniznosti koja ima tisuću maski te lažnom služenju koje je tako često samo licemjerno poziranje, verbalno isticanje posluha Božjoj volji a ustvari je pokazivanje svoje umišljene veličine. I naše kršćanstvo, i naša Crkva, zajednice i obitelji, obiluju lažnim i zamaskiranim služenjima.

Uz to, važno je primijetiti da nas Marija ne uči lakovjernosti. Vjera u Boga nije slijepo povjerenje i beskičmenjačko, bespogovorno podlaganje svakome autoritetu, pa ni Bogu. Bog traži slobodan, svjestan, samostalan pristanak. Marija – stoji u evanđeoskom tekstu – pita Božjega glasnika da joj razjasni što treba značiti ono što joj on priopćava. I ona će razmišljati o svemu u svome srcu. Ona i u Pismu svjedoči i nama danas govori kako nas ne može lišiti zahtjevnosti Isusova evanđelja. Naprotiv, od poruke Gabrijelova navještaja preko nerazumijevanja i patnje, Isusova križa, groba i uskrsnuća, pa sve do „sile odozgo“ na Duhove Marija nas stalno odvraća od sebe i neumorno upozorava da dosljedno i ponizno slijedimo Isusa Krista te da mu služimo u braći ljudima.

 Fra Ivan Šarčević

www.svantosarajevo.org